PORUKA BISKUPA DUBROVAČKOG
Marija Petković na putu prema svetosti
1. U srpnju ove godine objavljen je u Vatikanu Dekret o herojskim krepostima službenice Božje Marije od Propetog Petković. Time je službeno okončan glavni dio postupka pri svetom Zboru za proglašenje svetaca. Objava dekreta radostan je trenutak za našu biskupiju i za hrvatski narod. Posebice pak, za njezinu družbu Kćeri Milosrđa i rodnu župu Svih Svetih u Blatu. Budući je u prosincu 110. obljetnica njezina rođenja, odlučio sam, dragi vjernici, uputiti vam ovo prigodno pismo s nekoliko osnovnih obavijesti o budućoj novoj blaženici kako bismo mogli zahvaliti Bogu na tom velikom daru Božje službenice koja nas svojim životnim primjerom poziva i upućuje stazama svetosti.
U apostolskom pismu »Ulaskom u novo tisućljeće« Ivan Pavao II. posebice ističe kako je »svetost perspektiva čitavog pastoralnog hoda Crkve« (br. 30), te objašnjava što znači promatrati hod Crkve u perspektivi svetosti.
Takva perspektiva, veli Papa, pokazuje da su kršćani došli do uvjerenja kako je »besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću minimalističke etike i površne religioznosti« (br. 31). Dekretom o herojskim krepostima Marije Propetog javno se priznaje kako se ona nije zadovoljila prosječnošću kršćanskog života. Stoga je Crkva predstavlja i predlaže kao uzor i poticaj na putu prema svetosti.
Ovim pismom u prigodi 110. obljetnice rođenja Marije Propetog Petković, utemeljiteljice družbe Kćeri Milosrđa, htio bih, dragi vjernici, svratiti vašu pozornost, na značenje i zasluge ove Božje službenice koja je u ovoj biskupiji krštenjem urasla u mistično tijelo Kristovo, a redovničkim zavjetima u službi milosrđa kao i osobnim karitativnim i karizmatskim djelom zadužila ovu mjesnu crkvu dubrovačku.
Od malena k Bogu usmjerena
2. Marija Propetog Petković rodila se 10. prosinca 1892. godine. Njezini roditelji Antun Petković i Marija rođ. Marinović imali su osmero djece. Bili su poznata i imućna obitelj u Blatu i dobri kršćani. Marija bijaše njihovo šesto dijete i već od ranog djetinjstva vrlo pobožna i osjećajna. Imala je uzorne roditelje koji su djecu kršćanski odgajali. Otac Antun već je 1882. godine nabavio lekcionar s evanđelistarom te nedjeljom čitao djeci pojedine odlomke i poučavao ih u vjeri.
Ne treba onda čuditi što je Marija, koja je napose voljela oca, pokazivala sklonost pobožnosti i meditaciji. U bilješkama je zapisala kako su joj se u dušu posebice urezale riječi iz lekcionara: »Ako hoćeš izvrstan biti, hodi prodaj imanja koja imadeš i daj ubozima..., i dojdi, nasliduj me«.
U djetinjstvu je bila vrlo krhka zdravlja. Kad je bila oboljela od gripe »španjolice«, tako je slabo izgledala da su joj bili i grob pripremili. Majka ju je jednom vodila nekom splitskom liječniku kako bi otkrila uzrok njezine patnje i malaksalosti. Liječnik joj je propisao dulji oporavak, pa je Marija ostala dva mjeseca kod časnih sestara Ančela u Splitu. Prije samog odlaska u Split ona je napisala oporuku i predala je blatskom župniku Franuloviću: u toj oporuci svu svoju imovinu ostavlja kako bi se u Blatu sagradio zavod za siromašnu i napuštenu djecu.
To zapravo najbolje pokazuje razloge njezine patnje i malaksalosti. Ona će to još bolje i jasnije izraziti u pismu svom duhovnom vođi, dubrovačkom biskupu Marčeliću, od kojeg je rado i bez straha savjete tražila i njegove upute savjesno obdržavala. Njemu ona piše kako bi zbog nemoći pomagati potrebnima »najradije pošla u klauzuru gdje bi mogla plakati nad jadom svijeta«. »Kad kuća gori, odgovara joj odmah biskup Marcelić, nije junački ostaviti kuću, bježati i plakati. Valja se svim silama zauzeti, gasiti i spasiti što se spasit dade. Molim te, vrati se i zauzmi za odgoj djevojčica«. Iako joj nije bilo lako odreći se svoje želje i volje za klauzurom, shvatila je i prihvatila biskupovu poruku kao volju Božju i vratila se u svoje Blato gdje se odmah aktivno uključila u razgranati život župne zajednice.
Nošena čežnjom pomagati siromasima
3. U župi je vodila brigu o djevojčicama koje su se zvale »anđelete«, a bijaše ih oko 400. Postala je članicom udruge »Kćeri Marijine«, utemeljila je i vodila djevojačko društvo »Dobri Pastir« koje je vodilo karitativnu i duhovnu skrb o potrebama mještana. Kad su joj bile 23 godine sudjelovala je pri osnutku društva »Katoličkih majki«. Radila je u pučkoj kuhinji i vodila »Franjevački svjetovni red«. I sama je 1919. godine postala franjevačkom trećoredicom te na biskupov poticaj pripremala skromne konstitucije zamišljene redovničke zajednice »za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži«. U jednom životopisu piše za nju kako je bila »dijete kamenih meja, nesputana kao bura i meka kao bonaca rodnih žala«. Shvatila je kako se čovjeka može pobijediti samo ljubavlju i po ljubavi Bogu milosrđa privesti. A za to su potrebni veliko srce i junačka vjera. Mariju ju je doista nebo obdarilo i velikim srcem i junačkom vjerom.
Kad su jednom zgodom dvije sirotice tražile pomoć u njezine majke, te pri tom nisu bile dostatno obdarene, ona je zavapila Bogu: »Oče moj nebeski, daj mi jednu kuću da ih smjestim i zamijenim im majku«. A kad od straha pred majkom nije uspjela do kraja pomoći nekoj bolesnoj ženi, koja je te noći preminula, u suzama je opet molila: »Ako ne mogu jadnicima pomagati, Gospodine, uzmi me k sebi ili digni iz ove kuće«.
Vrlo je rano uočavala brojne patnje ljudi i društvene nepravde, glad i neimaštinu, siromašne i bolesnike. Nije mogla sve to gledati, a da ne trpi i supati s potrebnima. Bila je ispunjena čežnjom kako pomagati i štititi siromahe, tu probranu i ljubljenu braću raspetog Gospodina, kojih je bilo i bit će dok je vijeka i svijeta.
Svemogući je tako u Marijinom srcu pripremao milosrdne ruke za rane čovječanstva. I doista, preko ove skromne i ponizne žene, bez velike škole i velikih mogućnosti Providnost je nadahnula i pokrenula novu zajednicu koja bi imala biti sijačem dobrote u ovoj dolini suza. A ona sama sreću duhovne majke proživljavala je najviše u malenima, siromašnima, rubnima i prezrenima u kojima je gledala lice malenog Isusa i radovala se ako je mogla biti na usluzi. Stoga se nije umarala sve do svoje smrti 1966. svoje sestre poticati neka ponašanjem i žrtvom pokazuju kako se i u njima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe.
Pod budnim okom nebeskog kormilara
4. Ova skromna Blajka bijaše dalekovidna žena koja je imala jaku vjeru i čvrstu volju. Nije voljela ostajati na plićaku, nego se odvažno otiskivala na pučinu na kojoj je brodila »kao barka pod rukom nebeskog kormilara«. Nakon otvaranja zajednica u Domovini, stigao je poziv iz Argentine od misionara fra Leonarda Ruskovića, koji je molio neka sestre preuzmu apostolat milosrđa u jednom argentinskom sanatoriju. Veliko Marijino srce nije moglo odoljeti pozivu služenja latinoameričkoj sirotinji. I premda je odlazak prvih sestara u misije, 1936. godine, bio popraćen izrazima duhovne radosti, taj je događaj za mladu Družbu predstavljao i vid kušnje. Marija, koja se radovala beskrajnoj pučini, odvojila je tridesetak sestara (od 1936. do 1940.) poslala ih neka idu siromašnim i zapuštenim argentinskim i seoskim četvrtima pružati izraze Božjeg i ljudskog milosrđa i ljubavi. I sama je 1940. godine, dopuštenjem biskupa Carevića, stigla na obale Atlantskog oceana, na tlo Argentine gdje se posvetila odgoju sestara i drugim poslovima koji spadaju na poglavaricu Družbe. A kad je dvanaest godina kasnije, 1952. godine, otputovala u Rim, ostavila je u južnoameričkim misijama 16 redovničkih kuća, kuću odgoja u Argentini, stotinjak časnih sestara, od kojih sedamdesetak domaćih djevojaka. Bog je, dakle, obilato nagradio njezino povjerenje u »nebeskog kormilara«.
Njezino milosrdno služenje bijaše plod vjere, posluha i primjerene suradnje sa svojim biskupom Marčelićem za kojeg je sama tražila neka se »imenuje glavnim utemeljiteljem družbe«. Naime, kad je na temelju pravila Trećeg reda sv. Franje, napisala pravilo zajednice, dubrovački je biskup posebnim spisom 1928. godine objavio kanonsku ustanovu redovničke zajednice biskupijskog prava. Kad je tri desetljeća kasnije, na Blagovijest 1957. godine, dobila papinsko priznanje Družbe i konstitucija, uputila je okružnicu sestrama iz Rima i pozvala ih na radosno opsluživanje pravila:
»Predajem Vam u našem Gospodinu Isusu Kristu naše svete ustanove... Primite ih kao riječ i zakon našega Gospodina jer su njegovo djelo... Opslužujte ih jer je sveto Pravilo knjiga života, put križa, stanje savršenosti, ključ raja i veza vječnog prijateljstva... Gdje se čuva sveto pravilo, sve ide dobro, sve napreduje, jer sve prati Božji blagoslov...«
5. Na tom kapitulu 1961. nakon 40 godina zahtjevne službe, Marija se povukla u tišinu patnje i molitve, sve do blažene smrti, 9. srpnja 1966. godine. Posljednje godine života provela je u tišini molitve i žrtve za svoje sestre, kojima je pružala uzor kreposti vjere, ufanja i ljubavi, što ih je vršila velikodušnim, postojanim i radosnim srcem.
Glas svetosti, što ga je službenica Božja uživala za života, potvrđen je i poslije smrti, pa je 28. veljače 1989. godine pri rimskom vikarijatu otvoren postupak za njezino proglašenje blaženom. Nakon provedenog postupka na Rimskom Vikarijatu, Sveti zbor za pravne poslove svetih, odlukom od 8. svibnja 1998. godine, prihvatio je pravnu snagu postupka za proglašenje blaženom, te nakon višegodišnjeg proučavanja donio zaključak o herojskim krepostima ove Božje službenice, jer se kako stoji u dekretu, »čvrsto pouzdavala u Boga, ispunjavala njegovu volju te postojano radila na izgradnji Božjega kraljevstva... Njegovala je zajedništvo s Bogom po bogoslužju i pobožnosti prema presvetoj Euharistiji.. Snažnom duhovnom životu pripojila je apostolsko djelo širenja vjere, kao i djelotvornu skrb i ljubav prema malenima, nemoćnima i starcima, prema siromašnima i bolesnima. O svojim duhovnim kćerima vodila je osobitu brigu te ih ljupko i snažno upravljala evanđeoskim putom. Bila je kadra trpjeti, podnositi žrtve i uvrede, a jakost i razboritost crpila je iz povezanosti s Bogom, iz molitve, kao i iz savjeta crkvenih pastira, pred kojima se pokazivala poučljivom i poslušnom. Kao prava učenica sv. Franje Asiškoga, ljubila je Propetoga nepodijeljenim srcem, a siromaštvo i poniznost učinila najvećom životnom vrijednošću«.
Stoga po zagovoru ove Božje službenice, koja je bila obdarena herojskim krepostima, upućujemo Bogu Ocu svoju žarku molitvu: »Bože Oče, odabrao si Mariju Propetog Isusa da širi tvoju ljubav i tvoje milosrđe među najpotrebnijima. Daj da u vjeri Crkve bude priznata njezina svetost i po njezinu zagovoru udijeli i nama milosti koje molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački
U Dubrovniku o 110. obljetnici rođenja Marije Petković