SVETA KONGREGACIJA ZA PROGLAŠENJE SVETIH

donosi

o službenici Božjoj MARIJI PROPETOGA PETKOVIĆ

(1892. - 1966.)

utemeljiteljici družbe »Kćeri milosrđa«

Trećega samostanskog reda svetoga Franje

 

 

ODLUKU O KREPOSTIMA

 

»Svoga Predragoga Gospodina Isusa Krista neprestance ljubite, za Nj se žrtvujte i sav svoj život u djelima Milosrđa potrošite. Sve u Družbi prema Njemu usmjeravajte. Za Nj život provodite. Za Nj dragovoljno i hrabro smrt podnesite«.

Te napomene i upute, što ih je Službenica Božja Marija Isusa Propetoga u svojoj duhovnoj oporuci napismeno ostavila svojim sestrama, bile su Pravilo i njezina života, potrošena na slavu Gospodinovu i u služenju siromasima, za koje je svim srcem činila duhovna i tjelesna djela milosrđa.

Službenica Božja rođena je iz zakonito sklopljena braka svojih roditelja Antuna Petkovića i Marije Marinović, koji su se isticali, kako vjerom tako i zemaljskim dobrima, kao šesto od trinaestero djece u hrvatskom narodu, u selu zvanom Blato, u dubrovačkoj biskupiji, dana 10. prosinca 1892. godine. Na obredu krštenja nadjenuli su joj ime Marija. Roditelji su joj pružili, kako i dolikuje, valjani duhovni odgoj i izobrazbu. Stoga se ona već od mlađahne dobi isticala živahnim i veselim duhom, snažnom prirodnom sposobnošću, bila je sklona pobožnosti, poslušnosti i milosrđu.

Godine 1898. bila je obilježena sakramentom potvrde, a godine 1905. pristupila je prvoj Euharistijskoj gozbi. Ti su događaji ostavili duboki trag u njezinu duhovnom životu. Posjećujući često puta Službenice Milosrđa, shvatila je da i nju Bog poziva na posvećeni život. No, tomu su se protivili njezini roditelji, koji su je primoravali na brak. Navršivši četrnaest godina života, položila je osobni zavjet vječne čistoće.

Djelatno je sudjelovala u poslanju Crkve i pomagala u djelima apostolata. Bila je predstojnica društva Kćeri Marijinih, a utemeljila je i druga društva, kao Dobrog Pastira 1914. godine, te društvo Kršćanskih Majki sljedeće godine. Svakodnevno je posjećivala bolesne i stare, a siromasima, siročadi i djevojkama pružala je duhovnu i tjelesnu pomoć.

Dušu je hranila euharistijskom žrtvom, svetom pričešću, gledanjem i promatranjem Presvetoga Sakramenta te razmatranjem Muke Gospodinove. Kad su 1919. godine Službenice Milosrđa napustile kuću u mjestu Blato, na poziv preuzvišenog gospodina Josipa Marčelića, dubrovačkog biskupa i njezina duhovnog voditelja, preuzela brigu za tu kuću te se, zajedno s nekoliko svojih druga, pobrinula i za ustanove njoj pripojene.

Dana 4. listopada 1920. godine obukla je redovničku odjeću i ustanovila družbu Kćeri Milosrđa, Trećega samostanskoga reda svetoga Franje, sa svrhom preko djela milosrđa širiti spoznaju Božanske ljubavi. Tom je prigodom uzela ime Marija Propetoga Isusa.

Dana 14. listopada 1920. godine imenovana je Vrhovnom Poglavaricom te je više od četrdeset godina razborito i brižno trošila sile na dobro svoje Ustanove, vodeći brigu o odgoju i izobrazbi sestara, podižući već mnoga započeta djela za žensku mladež, za djecu u potrebi i za bolesne. Utemeljila je vrtiće, domaćinske škole, kao i one krojačkoga zanata.

Godine 1923. dobila je biskupijsko odobrenje Ustanove, a 1928. godine pridruženje Ustanove redu Male Braće.

Godine 1936. Družba je nastavila djelovati i u Argentini, boraveći i sama ondje od 1940. do 1952. godine, promičući nova djela odgoja i dobrotvornosti u mnogim državama Latinske Amerike. Zatim se doselila u Rim, gdje je živjela u novoj Generalnoj kući. Godine 1954. pogodila ju je moždana kap s trajnom poluparalizom.

Godine 1960. zbog narušena zdravlja dragovoljno je napustila službu Vrhovne Poglavarice.

Posljednje godine svoga života provodila je u poniznosti, moleći i radeći za svoje sestre, kojima je pružala uzor svojih kreposti, koje su tijekom godina postajale još sjajnije i savršenije. I zaista, vjeru, ufanje, ljubav i ostale kreposti izvršavala je veledušnim, postojanim i radosnim srcem. Čvrsto se pouzdavala u Boga, ispunjavala njegovu volju, postojano radila na izgradnji Božjega Kraljevstva.

Poglavita zadaća Službenice Božje sastojala se u tome, da proslavi nebeskoga Oca i njegovo sveto Ime, kojemu je po presvetomu Srcu Isusovu hvalu i slavu prinosila. Zajedništvo s Bogom njegovala je po bogoslužju, u pobožnosti prema Presvetoj Euharistiji, po kćerinskoj ljubavi prema Djevici Mariji, po molitvi i razmatranju vječnih istina.

Svojem snažnom duhovnom životu, rasvijetljenu Božjom ljubavlju, pripojila je apostolsko djelo širenja vjere po svekolikom svijetu, kao i iskazivanja ljubavi malenima, siromasima, bolesnima, grešnicima, onima poodmakle dobi, priprostima.

O svojim duhovnim kćerima vodila je osobitu brigu te ih ljupko, ali istodobno i snažno, upravljala Evanđeoskim putom.

Doživljavala je radost, ali i osjećaj dužnosti približavanja duša Bogu. A da bi postigla tu svrhu, bila je kadra pretrpjeti uznemiravanja, podnositi žrtve, protivljenja i mnoge uvrede, budući da se krijepila utjehom Božanske Providnosti, u koju je polagala svu svoju nadu. Iz zajedništva s Bogom crpila je jakost i razboritost, također iz molitve, iz savjeta crkvenih pastira, pred kojima se pokazivala kao poučljiva i poslušna. Postupala je vrhunaravnom razboritošću pri utemeljenju i pri upravljanju Ustanovom, pri izobrazbi sestara, pri izvršavanju započetih apostolskih djela, i pri odabiru prikladnijih sredstava posvećenja.

Na najbolji je način izvršavala pravednost prema Bogu i bližnjemu, umjerenost pri služenju zemaljskim dobrima, strpljivost u podnošenju bolesti, postojanost u nasljedovanju Krista. Istinska učenica svetoga Franje Asiškoga, Propetoga je ljubila nepodijeljenim srcem, a siromaštvo i poniznost učinila najvećom vrijednošću.

Žudeći za nebom, pravednim se srcem pripremala za vječni život, dok je Gospodin nije pozvao k sebi 9. srpnja 1966. godine.

Glas svetosti, što ga je Službenica Božja uživala za života, potvrđen je poslije smrti. O toj je činjenici Rimski Vikarijat započeo pravni postupak za proglašenje blaženom i svetom, provevši biskupijsko ispitivanje, kojega je pravnu snagu prihvatio Sveti zbor za pravne poslove Svetih Odlukom od 8. svibnja 1998. godine.

Kad je bila pripremljena »pozicija« tj. podnesak s obrazloženjem, započela je rasprava, je li Službenica Božja neprekidno izvršavala kreposti u junačkom stupnju. Dana 23. travnja 2002. godine održan je posebni sastanak teologa savjetnika, koji je završio povoljnim glasovanjem. Uzorita gospoda kardinali i oci biskupi, okupljeni na redovitoj sjednici 21. svibnja ove godine, saslušavši izvješće predlagatelja pravnoga postupka, preuzvišenoga gospodina Emilija Eida, maronite, naslovnoga biskupa Sarepte, objavili su kako je Službenica Božja Marija Propetoga Petković dosegnula najviši stupanj junačkih bogoslovnih kreposti, kao i njima pripojenih stožernih.

Kad je napokon dolje potpisani kardinal Nadstojnik Vrhovnomu Svećeniku Ivanu Pavlu II o svim tim činjenicama podnio pomno sastavljeno izvješće, Njegova je Svetost, prihvaćajući i potvrđujući želje Svetoga zbora za pravne postupke svetih, naredila da se o junačkim krepostima Službenice Božje pismeno objelodani Odluka. Kad je to po propisu bilo učinjeno, pozvavši k Sebi na današnji dan niže potpisanoga kardinala Nadstojnika, kao i predlagatelja pravnoga postupka, i mene biskupa Tajnika Svetoga zbora, kao i sve što ih je valjalo pozvati, u njihovoj je nazočnosti Preblaženi Otac svečano izjavio:

Čvrsto i zasigurno stoji činjenica o bogoslovnim krepostima vjeri, ufanju i ljubavi, kako prema Bogu, tako i prema bližnjemu, kao i onima stožernima razboritosti, pravednosti, umjerenosti i jakosti, te njima pripojenim krepostima, u junačkom stupnju, Službenice Božje Marije Propetog (u svijetu: Marija Petković), utemeljiteljice družbe Kćeri Milosrđa, Trećega samostanskog reda, u predmetu i prema učinku o kojemu se radi.

Sveti je pak Otac naredio da se ova Odluka javno proglasi i unese među spise Svetoga zbora za pravne postupke svetih.

  

Dano u Rimu, dana 5. srpnja, godine Gospodnje 2002.

 

Kardinal Saraiva Martin Jose, Prefekt Kongregacije

† Eduard Nowak, naslovni nadbiskup Lunski, Tajnik Kongergacije

  Bl. Marija Propetog Isusa Petković