Virtuozi virtualne nastave
Virtuozi virtualne nastave
Započeti raditi u školi odmah nakon završenog fakulteta, s jedne je strane blagoslov i sreća, a s druge strane pred vjeroučitelja su postavljeni mnogi izazovi, nesnalaženje, mnoga iskustva, dobra i loša, u dvije riječi: nepoznato i novo.
I upravo u trenutku kad svaka kockica dobije svoje mjesto u mozaiku, kad većini vjeroučenika znaš ime i prezime, događa se nešto nepoznato i novo, nešto u čemu su zatečeni i iskusniji učitelji, nastavnici, profesori, stručne službe i ravnatelji. Događa se preobrazba obrazovnog sustava, događa se preokret i nov način poučavanja.
Što sad, hm? Skoro preko noći, više ne odlazimo u škole, ne pišemo kredom po ploči, nemamo kabinete zatrpane radnim bilježnicama i ne čujemo školsko zvono, ne čujemo smijeh, vrisku i buku sa školskog hodnika. Dogodila se virtualna nastava, virtualne učionice, virtualna zbornica, digitalni materijali, kvizovi, križaljke, video lekcije i konferencije. Od jednom je sve stalo, iako se kreće. I upravo onog trenutka kad ste pomislili da će ovo biti jedan od onih tekstova, o onom svjetskom događanju zbog kojeg se sve događa, pomalo se varate.
Jednom je netko rekao da u životu sve treba iskoristiti na izgradnju. Stoga izgrađujem, usuđujem se reći, male virtuoze digitalne nastave. Možda vam neće odmah na prvu biti jasno o čemu je riječ, s obzirom na to da tekst piše vjeroučiteljica, a još manje i stoga što nije riječ o glazbi, notama i tekstovima pjesama. Naime, u virtualnoj nastavi očekuje se pojednostavljenje sadržaja, nije isto stajati pred pločom u razredu i pred računalom u radnoj sobi. Nije isto razgovarati s učenicima i natipkati poruku o novoj nastavnoj jedinici. Nije isto započeti nastavu znakom križa i molitvom koju su napisali učenici ili poslati molitvu i nadati se…
Projekt! Moćno zvuči, zar ne? Pokušala sam, i dobila genijalne radove. Pokušala sam od učenika »izvući« ono najbolje, s onim motom: »manje je više«.
Shvatila sam, doista,da se sve što mi se u ovoj učiteljskoj pripravničkoj godini dogodilo, može itekako uporabiti. I dok pristižu radovi, poneki nedovršeni, poneki slabije snimljeni, u šali bi se moglo reći da je i »recept od mađarice« prihvatljiv jer je neprepoznatljiv tekst, s druge strane pristižu i oni koji stvaraju nebesku melodiju duše i stoga su oni maleni virtuozi ove virtualne nastave. Uz sve prednosti i nedostatke, poteškoće i mogućnosti bilo je samo potrebno dopustiti mašti na volju, posložiti i uštimati orkestar i Nebeskom dirigentu predati palicu. Tad se stvaraju melodije malenih virtuoza virtualne nastave katoličkogavjeronauka.
s. M. Anamarija Vuković, vjeroučiteljica u OŠ »Tin Ujević«, Osijek, Jug II
(U prilogu su primjeri iz projektnog zadatka izrada lapbooka osmih razreda o svetoj potvrdi i projekt izrada kršćanskih simbola – virtualna izložba šestih razreda te sastavci »Nije strašno pasti, strašno je ostati ležati« sedmih razreda i umna mapa liturgijskih premeta, šesti razred.)
Nije strašno pasti, nego je strašno ostati ležati
Kada padnemo, možemo se ustati i nastaviti, ali kada ostanemo ležati, najranjiviji smo. Na primjer, ako vozimo bicikl i padnemo, najvažnije je ustati, jer ako se ustanemo, to znači da nismo odustali, nismo se predali svojem strahu, nismo rekli: »Nemogu to!«, nego smo rekli: »Mogu to i hoću, to želim!« Tako smo pokorili ono što nas je sputavalo i sprječavalo u hodu douspjeha. Neuspjeh je zajamčen u svakom dijelu života, pogotovu kad se prvi put nešto radi. Uspjeh se tvori neuspjesima i nemožemo ga dosegnuti ako ne padnemo. S druge strane, »ostati na tlu«, znači da se odustalo. Odustajanje je najgore upravo onda kada želimo u nečemu uspjeti. Odustajanje je ta potpuna suprotnost putu do uspjeha. Kad odustajemo nesvjesno govorimo: »Preslab sam da prijeđem i ovaj izazov. Dopustio sam ovoj zadaćida me slomi, fizički i psihički.« A to je vrlo loše. Ako vjerujemo u Boga, i on će vjerovati u nas i dati nam snage, hrabrosti i motivacije da prođemo svaku prepreku koju život stavi pred nas.
Darin Rašić, 7a
»Nije strašno pasti, nego je strašno ostati ležati«
(Izgubljeni sin, Lk 15, 11-32)
Svatko se ponekad može poistovjetiti s mlađim sinom iz ove Isusove prispodobe. Često želimo živjeti po svojim pravilima, bez odredaba autoriteta.
Danas je svijet pun »izgubljenih« ljudi koji troše svoj novac i vrijeme na nerazumno življenje, tj. »svoje zadovoljstvo«. Ali to zadovoljstvo je vrlo kratko i udaljava nas od Boga te pokazuje koliko smo očajni i slabi u traženju užitka. Upravo u takvim trenutcima trebamo Spasitelja. Isus govori da njegovo poslanje u svijetu nije da se ljudi osjećaju jadno, da ih se sudi i uništi, nego da ih se spasi i vrati na pravi put. Svi često griješimo i trebamo se pokajati za svoje grijehe jer nam bez pokajanja nema mira. Pokajanje nas oslobađa od ropstva grijeha i vodi nas k oprostu i dovodi bliže k Bogu. Sam primjer oca iz prispodobe koji se veseli povratku sina i koji ne traži ništa zauzvrat, ni vjernost, ni potrošeni novac, nego mu sve oprašta, pokazuje nam i uči nas da nikada nije kasno da se pokajemo i vratimo u Očeve ruke. Važno je da shvatimo i prepoznamo svoje grijehe te da molimo kako bi nam se otvorile oči nakon padanja da možemo ustati i da ne ostanemo „ležati“. Isus nam objavljuje Boga kao milosrdnoga, on oprašta i suosjeća, on žali za nama kada odlutamo jer nas voli, jer nas želi u svojoj blizini. On je u svemu velik, ali najveći je u praštanju. Bog nam neprestano znakovima svoje ljubavi daje potporu i ohrabrenje. Nije grijeh padati, ali je grijeh ne ustati uz pomoć onoga koji nam pruža svoje ruke. To je neprihvaćanje spasenja. Kada smo nezadovoljni svojim životom, trebamo razmisliti o svojoj prošlosti, priznati svoje krivnje i pokajati se jer se tako vraćamo Bogu koji je naš Otac i koji nam bezuvjetno prašta. On želi da znamo da se uvijek možemo na njega osloniti i vratiti mu se.
Svi smo samo ljudi koje je stvorio Bog, koji nam je dao razum i savjest jer on želi da se borimo protiv grijeha i težimo prema ljubavi i dobru. Naše srce treba uvijek biti otvoreno za Boga i njegovo spasenje!
Lora Ivić, 7a
Galerija slika
