Dobri Pastir i šaljiva ovca Berta
Uz nedjelju Dobrog Pastira naša je s. M. Kristina Injić na interesantan način prikazala ovčje razmišljanje ovce Berte i njen doživljaj Dobrog Pastira. A Dobri Pastir je u pravom smislu dobar - prihvaća je i takvu.
DOBRI PASTIR I ŠALJIVA OVCA BERTA
Na širokom pašnjaku sočne trave, paslo je stado od ovaca sto,
Svaka je bila bijela, svaka okrugla, a krzno im mekano.
Među njima je jedna ovčica, Berta joj je ime.
Stalno je zbijala neke šale i ponosila se time.
Dok su sve ovce mirno pasle,
Ona bi iz fore prevrtala jasle.
I kad prsne voda kome u lice,
Berta bi o tome zbijala pošalice.
Prijateljice njene takve igre voljele nisu,
Pa je Berta često bila i sama.
Razmišljala često kako je drugdje puno ljepše
I da bi izvan ovog tora sigurno bila najljepša ovca dama.
Ali čim se smrači zaboravljala je na snove,
Strah ju je mraka uvijek bilo.
Strah jer je znala da ovce vukovi love,
Ali zato Dobrog Pastira, glas, slušala je milo.
Da je dobar Pastir na daleko se znalo
U Njegovom toru, svakoj se ovci sve najbolje dalo.
Sve ih On imenom zove,
Sve i jednu od stare pa do nove,
Znade On i za Bertu našu,
Znade On da rado šale zbija,
Znade On da ona ne voli kašu,
Znade i da se boji lija.
Znade On da je i često sama,
I da sanja da će izvan tora postati ovca dama.
Ali voli je snažno i često na nju gleda,
Pa i onda kada, umorna od igre, na travu sjeda.
Tada Berta sanja o sedam gora, sedam mora,
Planinama prostranim gdje se rađa zora.
Sânja kako će jednoga dana
Baš tamo, izvan tora, postati ovca dama.
Jednoga dana u tor je došla jedna nova ovca,
Divili se svi njenoj ljepoti, od ovce pa do lovca.
Govorile su druge ovce kako je prava ovca dama,
A nitko nije primijetio kako Berta, u toru, plače sama.
I reče Berta samoj sebi: „Idem daleko!
Gdje više neću slušati blejanje ovaca, ni za njihovo mlijeko!
Odlazim jer ovdje nikome nisam bitna,
Ja sam samo jedna Berta, ovca sitna.
I zaputi se Berta, prijeđe preko gore,
I spusti se da vidi kakvo je to veliko more.
„Strašno je slano!“ kaže samoj sebi,
„Da je voda slana nikad rekla ne bi!“
I šetala je Berta pašnjacima raznim,
Ali sve što je vidjela činilo se praznim.
Razmišljala je sve više o domu svome,
I kako joj nedostaje Dobri Pastir, k tome.
I mrak je padao sve više i više,
I strah ju je hvatao jer je bilo sve tiše.
Blejanje ovaca njenih sada stvarno nema,
Udaljila se od kuće, a kiša se sprema.
Dok su ovčice ulazile, jedna po jedna, u tor,
Brojao ih Pastir Dobri naslonjen na bor.
„Devedeset sedam, devedeset osam, devedeset devet“ i tu stade!
„Jedna nedostaje!“ reče, i strah ga spopade.
„Bertice nema, vidio je nisam cijeli dan,
Možda ju je na livadi negdje uhvatio san?“
Razmišljao je Pastir Dobri, tražio Bertu svoju,
Život bi za nju dao, kao i za drugu ovcu koju.
I zaputio se Pastir Dobri iza sedam gora,
Tražio je Bertu i kod slanog mora,
Ali Berte nema, baš je nigdje nema,
A kiša već pada i oluja se sprema.
Pastir Dobri od potrage odustati neće
Dok ne nađe Berte, svoje male sreće.
I stade kod drveta Pastir da odmori umorne noge svoje
A ni slutio nije da kod ovog drva njih su oboje.
Glas On začu kako plače netko tada,
„Gdje je Pastir Dobri, da mi je samo znati sada?“
Skoči Pastir Dobri, i vikne: „Berta moja!
Duša mi je sada puna spokoja!“
„Dođi Berto moja, prepoznao sam glas tvoj,
Vratimo se skupa, pođimo u dom moj!“
I Berta sva sretna u zagrljaj Pastiru pade,
I vrate se kući sretni, puni nade!
Na pamet palo više Berti nikad nije
Da se Dobrom Pastiru ikada skrije.
Kao i sve ovce, na sočnim poljima je pasla,
I, malo po malo, bila jača, sve više je rasla.
Kao nitko, Berta, voljela je Dobrog Pastira,
Znala je kako ne da, da nitko njegove ovčice dira.
On ih štiti životom svojim samim
I ako se tko izgubi, On će sigurno poći za njim.
s. M. Kristina Injić
