Sedmi dan devetnice bl. Mariji Propetog Isusa Petković

U jutarnjim satima, sedmoga dana devetnice, 6. srpnja 2024., Kćeri Milosrđa sa sudionicima devetnice hodočastili su brodom iz Prigradice u Babinu, u kojoj je bl. Marija Propetoga kao djevojka poučavala u vjeronauku i osnovnim školskim predmetima djecu težaka i najamnika na imanju svoga oca Antuna Petkovića Kovača. Tu je svoju misiju završila na Blagovijest, 25. ožujka 1919. kad je sa svojom pratilicom Marijom Telenta putovala u Blato gdje je započeo njezin put osnutka redovničke zajednice, a na moru se bila digla oluja. Božjom milošću potaknuta, načinila je znak križa i more se umirilo i sretno su stigle u Prigradicu, a odatle pješke do Blata. Kao uspomenu na taj događaj sestre Družbe Kćeri Milosrđa organizirale su pohod Babini gdje je dvadesetak djece iz Blata izvelo igrokaz »Misija u Babini« koji je napisala Tončica Govorko, koja se u igrokazu pokazuje kao Marija Petković, a njezina oca je utjelovio Ivan Mašković. Na Marijine žarke molbe otac joj dopušta ostati samoj ili uz neku pratnju i po više mjeseci u Babini, da poučava djecu, a njoj je to bilo milo jer je tu u samoći mogla razgovarati sa svojim Bogom, razmatrati njegovu riječ u gorama ponad Babine. Marijin je otac običavao okupiti svoje težake i najamnike na molitvu krunice, pa se tako i igrokaz pretočio u molitvu krunice koju su hodočasnici molili putem među maslinicima sve do špilje Majke Božje koju su Babinari podignuli kao ispunjenje zavjeta koji su dali u Drugom svjetskom ratu za vrijeme bombardiranja kad su se sklonili u tu špilju i nitko nije stradao. Na oltaru podignutu u špilji, s kipom Majke Božje Lurdske, u nedjelju poslije Velike Gospe slavi se sveta misa kao zahvala na taj događaj. Hodočasnici su uz molitvu časoslova i ugodno druženje uz okrepu, u razgovoru i s Babinarima i njihovim gostima, proveli lijepo vrijeme, a djeca su se i kupala u uvali. Bilo je to još jedno obogaćenje u devetnici i prisjećanju na pojedine događaje iz blaženičina života.

U samostanskom su dvorištu prije večernje svete mise radosna otajstva svete krunice predmolile članice Trećega franjevačkoga reda, časne sestre i djeca. Euharistijsko je slavlje predslavio dr. sc. Odilon Singbo, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i pastoralni suradnik u župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu, u koncelebraciji s don Željkom Kovačevićem, župnikom župe Svih svetih u Blatu. Liturgijsko je pjevanje predvodio župni zbor mladih »Stope« pod vodstvom s. M. Danijele Škoro.

Vlč. Singbo koji od svoga svećeničkoga ređenja, već 15 godina djeluje u Hrvatskoj kao misionar, a prije 20 godina je došao na studij u Zagreb iz svoga rodnog Benina, u kojem je kao misionar djelovao svećenik varaždinske biskupije vlč. Anton Štefan koji ga potaknuo na dolazak u Hrvatsku. Budući da je hrvatski jezik izvrsno svladao, njegovo je pastoralno djelovanje plodonosno, a širine navještaja doseže i preko medija, posebice Laudato televizije, odakle je i nekim sudionicima devetnice već bio poznat. U propovijedi je rekao i svoje dojmove o svom prvom dolasku u Blato i susretu sa sestrama Kćerima Milosrđa i kolijevkom njihove družbe.

»U razmatranju Božje Riječi, nastojim pratiti zbivanja oko sebe i u njima iščitati što mi Bog poručuje ili kako ih mogu razumjet u svjetlu te Božje Riječi. Danas sam ujutro čuo veoma jednostavnu rečenicu koja mi je pomogla još bolje razmatrati i utvrditi ono o čemu sam vam želio večeras govoriti. Jutros sam došao na portu, a nakana mi je bila izmoliti jutarnju u svetištu i otići na doručak. Sestra vratarica mi je nakon pozdrava rekla: 'Ondje Vam je blaženica, a ja ću Vam poći skuhati kavu.' Vrlo jednostavna rečenica, a sestra nije bila svjesna onoga što mi je time poručila. Možemo je razumjeti kao: 'Nemojte čekati da ja skuham kavu, možda će mi trebati malo više vremena, pa se radije idite druži s blaženicom, nemojte biti sami.' Ili jednostavno: 'Ne zaboravite gdje se nalazite. Ovdje je veliko blago i isplati se biti u sjeni toga blaga.' Možemo tu rečenicu tumačiti na različite načine.

U jutarnjoj molitvi, u razmatranju uz blaženicu, pitao sam se: Jesu li Hrvati svjesni blaga koje ovdje imaju? Jesu li ponosni na to što imaju? I nastoje li živjeti od toga što imaju? Jer stajati ovdje, braćo i sestre, stajati ovdje znajući da je bl. Marija Propetoga hodala ovom istom zemljom, da je ona boravila u ovim prostorima gdje se mi nalazimo – to mora u nama izazvati osjećaj ganuća. Mora izazvati u nama osjećaj ponosa, pod uvjetom da nastojimo živjeti prema krepostima za koje je ona živjela. To mora u nama u konačnici izazvati osjećaj poniznosti, baš onako kako je ona živjela. To troje sam smatrao vrlo važnim istaknuti odmah na početku ovoga slavlja: ganuće, ponos, poniznost. Osjećaj ganuća – u svijesti da stojim na svetom tlu, jer je ovim istim mjestima hodala svetica. I zato nisam siguran koliko smo svjesni ljepote i važnosti blaga koje ovdje imamo. I da ne zaboravimo sljedeće: 'Blaženica je ovdje, a ja ću vam ići skuhati kavu.' Ja sada neću vama ići skuhati kavu. Samo da ne zaboravimo tu ljepotu koju ovdje imamo.

Vratit ću se na pitanje poniznosti, ali prije toga prisjetimo se što nam kaže ovaj evanđeoski ulomak. Bunili su se farizeji, odnosno Ivanovi učenici, zato što Isusovi učenici ne poste. Isusova reakcija je vrlo zanimljiva za nas danas, posebno ako imamo poteškoće s postom. Na početku imamo veliku želju da postimo, da činimo nešto za svoju dušu ili na neku nakanu. Prvi dan izdržimo, drugi dan već pomalo padamo, treći dan imamo različite izgovore. Isus kaže nešto što nam je u toj situaciji vjerojatno dobrodošlo: Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kada će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti. Onda ćemo reći: Isus je s nama svaki dan, ne moramo postiti, on je naš zaručnik. To može biti dobar izgovor. Isus želi ovdje poručiti radost zajedništva s njim kao našim učiteljem i zaručnikom. To je i radost zajedništva s našom bl. Marijom Propetoga. Radost što mogu i smijem biti u njegovoj prisutnosti i prisutnosti njegove blaženice. To što mogu biti ovdje, to u nama treba izazvati osjećaj ganuća, zahvalnosti i radosti.

Što znači da je zaručnik uvijek s nama? To nas vraća na iskustvo koje svi imamo, jer je svatko bio ne nekoj svadbi i nikad nitko nije vidio da se tada žaluje i tuguje i da bi svadba bila nešto žalosno. Ne, svi plešu, vesele se, skaču od radosti. Ta slika svadbe i zaručnika koju Isus koristi bliska nam je. Kaže: doći će dani kada će im se zaručnik ugrabiti. I onda će oni moći postiti. Dakle, ovdje post treba shvatiti i u smislu žalosti. Osjećaj nedostatka onoga osnovnoga za život. To su trenuci samoće. To je ono što bih danas želio posebno istaknuti. Zaručnikova prisutnost ne izaziva samo osjećaj radosti, nego osjećaj poniznosti i zahvalnosti. Ovdje osjećaj poniznosti proizlazi iz spoznaje da smo tu ne nekom svojom zaslugom. Znamo da je zaručnik Isus Krist s nama, ne zato što smo mi savršeni i besprijekorni, nego zato što je to njegova milost, njegov dar nama. To onda u nama izaziva osjećaj poniznosti.

Što je osjećaj poniznosti? Ako ga iščitavamo iz života naše bl. Marije Propetoga, to je zapravo osjećaj u kojem prepoznajemo i prihvaćamo istinu o sebi. Biti ponizan znači prepoznati i prihvatiti istinu o sebi. Ako se dogodi da me tko ogovara ili govori ružno o meni, neću se zbog toga razljutiti, iako to boli. Ako je istina to što o meni govore, pametno je šutjeti i moliti Gospodina milost da se popravim. To je poniznost. Ako nije istina ono što govore, jednako ću postupiti, jer znam koja je istina o mome životu i to što o meni govore ne uklapa se u ono što zaista jesam. To je zapravo poniznost koja znači prihvaćanje istine o sebi. Može se dogoditi da me ljudi hvale »na sva zvona«, ali neću se zbog toga odmah »uzdizati na oltar«, jer znam istinu o sebi i da nisam baš takav kakvim me hvale. Pa da to i jest istina, što obično radimo? Potičemo da nas još više hvale i umišljamo da svijet bez nas i naših ideje ni ne može postojati. Tu mi upadamo u zamku oholosti, ali ne i oni koji su na putu svetosti. Čitajući zapise bl. Marije Propetoga vidim koliko je njezin život bio prožet poniznošću, čak mi se čini da je u tomu malo i pretjerala. To je ono što nju čini velikom danas, ne samo nama ovdje, nego i općoj Crkvi. Tko je uronjen u Isusa Krista, ne može ne prepoznati svoje granice, ne može ne prepoznati istinu o sebi. Večeras u ovoj devetnici bilo bi dobro da se svatko od nas upita: Koja je istina o mom životu? Je li to ono što drugi kažu o meni ili ono što zaista u sebi osjećam? Je li istinito ono što je živjela bl. Marija Propetoga ili ono što ja mislim da moram danas živjeti jer je to moderno, jer je to »in«?

Druga što bih htio istaknuti jest ono što Isus kaže da će doći dani kad će nam se zaručnik ugrabiti. To znači da će netko doživjeti samoću. I tu samoću vidim u onome što je bl. Marija Propetoga zapisala 18. srpnja 1957., da je u toj noći više trpjela jer joj je tlak skočio na 210. Običan događaj kakav mnogi doživljavaju. Sveci nam tako svjedoče da veličina njihova života nije u izvanrednim događanjima, nego u običnim kakve svatko od nas proživljava. Ali oni to proživljavaju drukčije. Blaženica zapisuje da joj se ponekad čini da više ne može. I mi smo vjerojatno ponekad osjetili to isto: ja više ne mogu. Ovo ne kažem samo za vas koji ste u svijetu, nego i među redovnicima, redovnicama, svećenicima ima trenutaka kada kažemo: Bože, što mi je ovo trebalo? Blaženica piše da je tu noć tri puta zvala sestru koju joj je nadstojnica odredila kao pomoć za tu noć, ali je ta sestra bila neupućena u blaženičinu bolest i nije joj znala pomoći, već se samo blago smiješila i otišla spavati. Tako se blaženica osjetila sama u boli duše i tijela. Sama s trpećim Isusom na Maslinskoj gori i ponavljala je: Oče, ne kako ja hoću, već neka bude kako ti hoćeš – fiat. I cijelim dnevnikom ponavlja se taj blaženičin fiat, to predanje, neka bude tvoja volja. Sestra određena blaženici za pomoć nije razumjela njezinu bol i bolesti. Dala joj je samo svoj osmijeh i otišla spavati. To su oni trenuci kada osjećamo duboku samoću. Ovdje razumijemo da postoje situacije u našem životu u kojima smo sami. U odlučujućim trenucima života, bilo da je riječ o nekoj boli koju osjećamo ili čemu drugom, mi smo sami. Možda je djeci i mladima bliža slika: u nekom testu koji moram položiti, unatoč roditeljskoj ljubavi i želji da nam pomognu u pripremi za to, kada treba položiti taj test, mi smo sami. Samoća je iskustvo koje nam pokazuje da postoje neki trenuci koji su nezamjenjivi. To je moje iskustvo. Moram proći kroz to sam. Unatoč roditeljskoj ljubavi, kada dođe trenutak ispita, dijete je samo. Kada treba donijeti neke važne životne odluke, unatoč podršci mnogih ljudi oko sebe, tu odluku svatko mora donijeti sam. Poglavari, poglavarice, župnici, biskupi, oni koji imaju određenu odgovornost u Crkvi, često su sami. To su teški trenuci. Vrhunac samoće čovjek doživljava u trenutku boli, kao što smo čuli da je blaženica doživjela da ona više nije mogla. Čeznula je za blizinom, a sestra je došla, samo se smiješila i otišla svojim putem jer nije razumjela. Čak je ona mogla dati više od osmijeha, ali nije mogla preuzeti tu bol. U trenutku boli, svaki je čovjek sam. Vrhunac samoće dolazi u smrtnom času. Kada čovjek odlazi s ove zemlje, unatoč svim utjehama i blizinama, sam je u svojoj smrti, osim s Gospodinom. Kada imamo osjećaj da smo napušteni i da nas drugi ne razumiju, ili kad moramo donijeti važne odluke, valja se prisjetiti da su mnogi prije nas prošli takve trenutke jer ih je nosilo neprestano predanje Bogu. Neka bude tvoja volja, ne moja – to je ono što trebamo naučiti od bl. Marije Propetoga. Možemo biti ponosni na nju, ali bi ona bila ponosnija na nas ako vidi da idemo njezinim stopama. Nije dostatno slaviti je nego je važno prepoznati one kreposti za koje je ona živjela i u tome je slijediti. Pokušao sam istaknuti blaženičinu poniznost i njezino suočavanje s trenutkom samoće, da i mi – kad se nađemo u takvim trenucima – ne zaboravimo da je s nama sigurno naš Gospodin i da nas prati i blaženičin zagovor.

Isus nam daje sliku svadbe, on je naš zaručnik. Na našem životnom putu mnogi mogu imati ulogu zaručnika. U tom nam i bl. Marija Propetoga može biti suputnica i pomoćnica. Možemo doživjeti mnoge milosti ako njegujemo krepost poniznosti koja znači prihvaćanje istine o sebi. Ne na temelju onoga što drugi kažu o nama, nego na temelju onoga što spoznajemo kada stanem pred Gospodina i duboko u sebi znamo kakvi smo i prihvaćamo to. I kada dođu trenuci samoće, kada moramo donijeti neke temeljne odluke u svome životu i kad proživljavamo neke boli, na bilo kojoj razini, da znamo: s nama je na našem putu Gospodin i prati nas zagovor bl. Marije Propetoga.«

Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem.

s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga