Sedmi dan devetnice
Devetnica pred blagdan blažene Marije Propetog Isusa Petković
Blato na Korčuli, 6. srpnja 2025.
Nedjeljno euharistijsko slavlje u svetištu bl. Marije Propetoga u Blatu predvodio je u 10.30 župnik župe Svih svetih don Željko Kovačević, a prethodila mu je pobožnost svete krunice uz blaženičine misli o slavnim otajstvima. Vlč. Ivan Popić, župnik župe Presvetoga Trojstva u Daruvaru bio je na raspolaganju za sakrament pomirenja. Dan je bio obilježen molitvom za bolesne, a koji su osjećali potrebu mogli su uz prethodnu prijavu primiti i sakrament bolesničkoga pomazanja. Župni zbor Svih svetih, pod vodstvom s. M. Danijele Škoro, predvodio je liturgijsko pjevanje.
Misnik je u propovijedi istaknuo da to što se vjernički utječemo u zagovor svecima, u bolesti i drugim potrebama, svjedoči da smo uvijek potrebni tuđe pomoći, tuđih ruku. Rađamo se nemoćni i tuđe nas ruke podižu da prohodamo, da ojačamo, što znači da su nam potrebni ljudi oko nas. I kad nas majka rađa potrebna je primalja, ruke da nas prime u ovaj svijet, da nas prinesu majci. Na rukama drugih smo prvi put zaplakali i udahnuli ovaj zrak koji nam je Bog darovao. Trebaju nam tuđe ruke da nas prate dok ne stanemo na vlastite noge. Jedino razdoblje kada nekako mislimo da nam ne trebaju tuđe ruke jest mladost. Ali i tu je dovoljna mala gripa da nas strese tako da sebi ne možemo ni čaj skuhati nego nam je potrebna tuđa ruka. Onda idemo prema zrelim godinama kada shvaćamo da nam je potrebno da se na nekoga možemo osloniti pa stupamo u brak, svećeništvo ili redovništvo jer vidimo da nam nije u ovom životu dano da se nemamo na koga osloniti. U starosti vidimo da je ljudska pomoć potrebna, ali je važna i Božja prisutnost koja nas ne ostavlja u sve dane našega života. Bog nas nikad ne ostavlja, nego sav naš život usmjerava i vodi, pa i onda kada smo mi udaljeni od njega i kada ne razmišljamo o njemu.
Propovjednik je ispričao svoje iskustvo s vjernikom koji je bio zdrav, ali je iznenada trebao na operaciju, pa mu je uz sakrament pomirenja ponudio i bolesničko pomazanje. Čovjek je prihvatio i poslije svjedočio da nikad u životu nije bio smireniji i ostao je uvijek zahvalan.
Obraćajući se onima koji su zamolili primanje sakramenta bolesničkoga pomazanja rekao je da pred Gospodina stavljamo svoju nesavršenost i potrebu njegove milosti, te svoje tjelesne slabosti koje pokazuju da smo prolazni. Naglasio je da će Gospodin neke ozdraviti, a neke pripomoći prema svojoj svetoj volji. Sveti Jakov u svojoj poslanici govori vjernicima da ako netko među njima boluje, neka dozovu starješine Crkve da za njih mole i na njih polažu ruke i mažu ih uljem Gospodnjim. U Katoličkoj crkvi i istočnim Crkvama postoje tri sveta ulja koja se koriste: sveta krizma, bolesničko ulje i katekumensko ulje.
Svaki je svetac obilježen patnjom, svojim križem. Tako ni bl. Marija Propetoga nije svoj život prošla bez križa, patnje i bolesti. Današnji se ljudi boje patnje i to se više boje oni zdravi, jer se pitaju tko će se brinuti o njima ako obole? Za bolesnika se treba žrtvovati, jer bolesnik ograničava slobodu onih koji se brinu za njega. Zbog toga treba mlade odgajati u duhu prihvaćanja onih koji su potrebni naše pomoći i žrtve za njih.
Prigodom posvete Srcu Isusovu, naši su mladi darovali papi zlatno srce u kojem su bile sve žrtve što su ih učinili u godini priprave na posvetu, a te žrtve su molitve i različiti oblici odricanja koja su svjesno radili i prinijeli Bogu. Jesmo li danas spremni naše žrtve, patnju i bol staviti u zajedništvo s Isusovom boli? Sveti Pavao se ničim drugim ne želi dičiti osim križem Gospodina našega Isusa Krista. Zar se naša blaženica nije dičila tim križem kad je željela da joj ime upućuje na Propetog Isusa? Tu Raspetu ljubav koju je ona doživjela, želi usaditi u svakoga od nas. Zato neka nam kao poticaj budu dvije stvarnosti: prvo, da nismo stvoreni samo za ovaj zemaljski život i, drugo, da Božje kraljevstvo i vječnost nisu stvoreni samo za mene nego za svakoga i zato naše ruke trebaju biti isprepletene i voditi druge tako da jednoga dana budemo svi zajedno. To znači da trebamo svaku nedjelju, svaki naš dan posvećivati Srcu Isusovu. Trebamo posvećivati svaku svoju patnju i svaku bol i tako pridonijeti spašavanju ovoga svijeta. Žetva je velika, ali radnika je malo. Svi smo pozvani i izabrani da tamo gdje živimo navješćujemo riječ Božju.
Obilježeni smo Isusovom prisutnošću i sakramentom krštenja kojega ili živimo ili ne živimo, ili smo u stanju milosti ili u stanju grijeha. Zato budimo oni koji ćemo slaviti Božju ljubav, činiti svakidašnje žrtve i prikazivati ih Bogu koji nas sve voli.
Po završetku euharistijskoga slavlja, vjernici su imali mogućnost čašćenja blaženičinih relikvija i prigodu za osobnu molitvu.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
Galerija slika
