s. M. Valerijana Perinić (1941.-2024.)
»Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.«
Vjera u uskrsnuće predstavlja najveću životnu snagu jer u životu računamo s Bogom. Vjera u uskrsnuće daje novo svjetlo i na rastanke od ljudi s kojima smo dijelili život, koji su nas oplemenili, koji su nas zadužili. S tim pouzdanjem i u toj vjeri opraštamo se od naše s. M. Valerijane Luce Perinić koju je Gospodar života pozvao u ranim jutarnjim satima u utorak, 12. studenoga 2024. godine, u 84. godini života i 60. redovničkih zavjeta. Ona je svojim redovničkim služenjem ostavila traga ne samo u našoj redovničkoj obitelji već i u drugim stvarnostima u kojima je djelovala i ostvarivala svoje redovničko poslanje.
Svoje ovozemaljsko putovanje s. M. Valerijana - Luca započela je u pobožnoj, katoličkoj obitelji Dane i Zorke 30. srpnja 1941. godine u mjestu Vrsi kraj kraljevskog grada Nina. Odrastala je uz dvojicu braće Božu i Josu te majku koja je preuzela ulogu i oca jer je on poginuo u ratu 1945. godine. Osjećala je Luca da majci nije lako, stoga je svoj poziv duboko u srcu njegovala i čuvala te je ostala uz majku sve dok braća nisu odslužila vojsku, a onda je krenula u ostvarenje svoga poziva.
U redovničku obitelj sestara Kćeri Milosrđa došla je 25. kolovoza 1961. godine i započela svoju redovničku formaciju. Novicijat je započela 12. rujna 1963. u Kući Matici u Blatu. Prve zavjete položila 12. rujna 1965. godine, a doživotne 12. rujna 1970. u Kući Matici.
U molbi za ulazak u novicijat s. Valerijana je napisala: Obećajem i tvrdo odlučujem da ću u ovoj od Gospodina blagoslovljenoj Družbi što više nastojati da budem sasvim odana dragom Bogu kroz sve dane svog redovničkog života. A povrh svega da budem redovnica po srcu Božjem.
Shvatila je da biti redovnica po srcu Božjemu je ponajprije dar, poziv i poslanje. I nije oklijevala i nije posustala, jer ono što je napisala 1963. godine živjela je do kraja života. Usklađenost njezina srca s Božjim srcem očitovala se u njezinu življenju: u prihvaćanju slabih, nemoćnih, bolesnih, kojima je posvetila najveći dio svoga života radeći kao njegovateljica u njemačkim Caritasovim domovima u Passau, Hengersbergu, Gautingu. Koliki li su je dočekali na nebeskim vratima s osmjehom i zahvalnošću što im je olakšala njihovu završnu fazu života na zemlji!
Usklađenost njezina srca s Isusovim iskusile su i njezine sestre u raznim redovničkim zajednicama koje su imale prigodu živjeti s njom i učiti od nje. Stoga ćemo je pamtiti kao redovnicu molitve i predanja; redovnicu koja je radosno živjela svoj redovnički poziv te predano i s ljubavlju obavljala svaki posao i službu koju je vršila. Ljubila je svaku svoju sestru. U svakoj je znala prepoznati i isticati ono dobro. Znala je dati smisao svemu i svojim je životom opravdala onu Pavlovu upućenu Rimljanima: U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!
Upravo takva bila je s. Valerijana, za sve one koji su joj bili povjereni osjetljiva i dosjetljiva, strpljiva i predana. Snagu za to crpila je u euharistiji, sakramentalnom životu, molitvi - kako osobnoj tako i zajedničkoj.
Nakon 45 godina karitativnog rada i djelovanja u Njemačkoj odlazi u mirovinu i vraća se u domovinu. Ali umirovljenje ne znači za našu s. Valerijanu mirovanje, neaktivnost. Ona se stavlja na raspolaganje svojim poglavaricama i prihvaća nove službe. U Ninu vrši službu mjesne predstojnice i sakristanke, zatim u Subotici službu mjesne predstojnice i njegovateljice te naposljetku u Šestinama, jedno vrijeme brine o starijim i bolesnim sestrama, a kasnije pomaže u drugim poslovima zajednice, u blagovaonici i slično. Prije godinu dana Gospodin ju je htio približiti još više sebi po križu pada i loma kuka i ramena. I to je strpljivo prihvatila i predano nosila sve do svoje blage smrti 12. studenoga, kada je njezino srce jednostavno prestalo kucati. Strpljivo, tiho i nenametljivo je živjela i proživjela svoj životni put. A takav, miran i tih, bio je i njezin odlazak s ovoga svijeta. Bez ikakve buke, usnula je mirno i probudila se u vječnom jutru obasjana suncem Božje ljubavi.
Draga s. Valerijana, hvala ti za svjedočanstvo radosnog i predanog služenja Gospodinu. Hvala što si nas naučila da u zajedništvu s Bogom sve je moguće.
Tvoja čežnja za susretom s Gospodinom se ostvarila. Vjerujemo da gledajući lice Božje već uživaš blaženu vječnost. Zagovaraj nas i potrebe naše provincije kod Gospodina. Počivaj u miru Božjem!
Galerija slika
