Prvi dan devetnice

_{Devetnica pred blagdan blažene Marije Propetog Isusa Petković}

_{Blato na Korčuli, 30. lipnja 2025.}

_{U Blatu na Korčuli, rodnom mjestu blažene Marije Propetog Isusa, milosrdne majke mnoge siročadi i siromašne djece koja je u njima prepoznavala lice Raspetoga, započela je duhovna priprava za njezin blagdan. Njezin životni put milosrdne ljubavi za bližnjega u potpunoj oslonjenosti na nebeskog Oca poticaj je i ohrabrenje mnogima koji prepoznaju njezinu veličinu i milosno djelovanje u svojim životima.}

_{Euharistijsko slavlje u njezinu svetištu u Blatu predvodio je don Ivo Markić, župnik župa Očišćenja Marijina u Smokvici i sv. Petra u Čari, u koncelebraciji s vlč. Ivanom Matijevićem, svećenikom vrhbosanske nadbiskupije koji je na studiju biblijske teologije u Rimu i don Željkom Kovačevićem, župnikom župe Svih svetih u Blatu, a prethodila mu je pobožnost svete krunice uz blaženičine misli o radosnim otajstvima, koja su predmolila djeca. Župni zbor »Don Jakov Salečić« iz Smokvice pod vodstvom Joška Kunjašića predvodio je liturgijsko pjevanje.}

_{Misnik je svoju propovijed započeo tvrdnjom da je pred nama na početku devetnice izazovno evanđelje, koje kao da želi da učinimo korak više, korak naprijed prema Kristu i našim bližnjima: »Gospodin se želi odmoriti, odvojiti daleko od mnoštva želeći trenutke molitve za svoju dušu. Dolazi mu pismoznanac i govori: 'Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.' Vidi se želja tog pismoznanca da nasljeduje Krista. Nama bi ljudima bilo logično da ga Krst odmah primi, jer bi mu to bilo na čast da kao sljedbenika ima takvog pismoznanca koji je bio u hramskom vijeću. Ali, Gospodin – kao i inače – niti ga prihvaća niti ga odbija. Samo mu govori: 'Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio' – on, Mesija, kojega je židovski narod dugo iščekivao! I mi, njegovi kršćani, koji ga zazivamo svakoga dana, nemamo mjesta gdje bi on prenoćio sa svojima, sa svojom Majkom, sa svojim Ocem. Možda i danas nema mjesta u našim srcima. Videći veliku želju pismoznančevu da ga nasljeduje, Gospodin kao da mu odgovara, da, dobro, želiš me nasljedovati, ali znaj da to nije neki putnički aranžman od sedam dana, turističko hodočašće na kojem nam je lijepo, pa ćemo nastaviti svatko svojim putem. Ovo je nasljedovanje cijeloga života, života koji ne vodi ni slavi, ni lajkovima, ni tko zna kakvim objavama, nego vodi križu, odbacivanju, samoći, neprihvaćanju.}

_{Možemo u trenutcima kada smo prošli neke velike krize, nevolje i nesreće, vidjeti Gospodinovu prisutnost koja nas je izbavila. Gospodin nam je dao snage u našoj osobnoj molitvi, preko bližnjih s kojima svaki dan živimo ili čak i stranaca koji su ušli u te trenutke našega života. Kad pomislimo da nema nikakve šanse za pomoć, Gospodin nas izbavi preko brata, sestre, prijatelja ili nekog stranca. Stoga nema razloga da ostanemo tamo gdje smo bili, u onome što smo prije činili, nego da se odazovemo na Gospodinov poziv. Ta želja možda potraje dan, mjesec, godinu ili čak pet godina, ali nam se lako dogodi da taj žar splasne, bilo da smo svećenici, redovnice, u braku ili samci. Vjera utihne. Zašto? Zbog ugode koju mi sami sebi želimo, da sve bude savršeno. Blaženica je imala roditelje i velike mogućnosti u životu bogatu materijalnim dobrima, a izabrala je da to sve ostavi. Čini nam se da takvo što mogu ostvariti samo sveci, ali taj poziv na radikalnost življenja evanđelja upućen je svim kršćanima od krštenja, svima nama Kristovim vjernicima koji se nažalost opiremo.«}

_{Propovjednik je govorio i o jednom od učenika, koji je već nasljedovao Gospodina i zamolio ga da mu dopusti da prije ode i pokopa svoga oca. Gospodin mu nije rekao riječ utjehe, niti ga je ohrabrio i rekao mu da pođe i bude sa svojima, braćom i sestrama, pa da se vrati. Ne, Gospodin mu opet odgovara savršeno: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve!« Ne govori tom učeniku da ide pokopati svoga oca, nego mu odmah kaže: »Hajde za mnom.« Misnik je dalje protumačio: »U Židova je pokop roditelja, posebno oca, bila sveta dužnost. Gospodinov nam se odgovor može činiti bezobziran, kao da ne poštuje ni tradiciju ni običaje, nego mu je samo stalo do sebe. Ovdje Gospodin razotkriva licemjerne odgovore koje mi dajemo kada osjetimo u svojoj nutrini poziv, bilo od Gospodina samoga u molitvi, bilo preko drugih ljudi, a to je da uvijek nađemo razloga zašto ne bismo išli za Gospodinom. Naše isprike, naši odgovori su savršeni, tako da nam nitko ne bi mogao ništa zamjeriti, bilo da je to neki način brige za ljude oko nas, za koje smatramo da se nitko drugi neće moći brinuti, bilo da su to neke obveze i poslovi koje smo mi sami sebi nametnuli, bilo da su to neki drugi razlozi koji jednostavno stoje tu. A Gospodin samo kaže da pođemo za njim i da ne čekamo neke savršene okolnosti kad će sve biti savršeno posloženo. Blaženica nije čekala savršene okolnosti, sama je osnovala zajednicu u siromaštvu i sama je išla svojim trudom i radom donositi kruh za svaki dan, bilo svojoj zajednici, bilo djeci. Borila se svaki dan da postane bolja.«}

_{Na završetku nas je don Ivo pozvao da ne čekamo pasivno kad će doći te savršene okolnosti za nasljedovanje i za služenje, nego da učinimo korak naprijed, da malo pomalo njegujemo gorljivost u svojem srcu. Napomenuo je da je to jedino moguće u neprestanom odnosu s Gospodinom, onako kako je rekao sv. Pavao da trebamo čitavo vrijeme moliti, a to znači da čitav dan, u svemu što radimo, osvješćujemo Gospodinovu prisutnost.}

_{Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem.}

_{U samostanskoj dvorani skupina djece »Biseri Očeva milosrđa« izvela je predstavu »Brat Franjo« koju su s njima uvježbale s. Anamarija i Đurđica.}

_{s. M. Jasminka Gašparović,}

_{promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga}