Propovijed don Marina Lučića u dubrovačkoj katedrali
Donosimo cjelovitu propovijed don Marina Lučića prigodom proslave blagdana Bl. Marije Propetog Isusa Petković u dubrovačkoj katedrali:
»Već je prošlo 17 godina otkad je blaženica proglašena blaženom. Sjećam se toga dana, to je bilo vrijeme pred bogosloviju, i znam da kad se uvijek sjetim toga dana budem na poseban način dirnut i povezan s Ivanom Pavlom i blaženicom. Nekako sebi osvješćujem da je to bilo među nama. Danas sam pitao s. Gonzagu i s. Juditu jeste li vi razgovarali s blaženicom. S. Gonzaga mi je rekla: »Jesam« i to te odmah nekako uvuče u tu priču, vidiš da je to tu među nama. Da je to naša blaženica. Da je u našoj biskupiji odrasla, da je u našoj biskupiji podigla Družbu i da je nju Gospodin potaknuo. Važno bi danas bilo da svatko od nas stane pred Gospodina i promisli gdje ga Gospodin zove. Gospodin je sigurno u ono vrijeme prepoznao razne potrebe, to je prepoznala i blaženica Marija Petković, prepoznala je potrebu, iako je u svom srcu negdje osjećala da se treba povući u zatvoreni samostan i da ima taj odnos s Gospodinom u svom srcu, a onda je tu bio biskup Marčelić koji je nju prepoznao. Mislim da je to sve nadahnuće Duha Božjega. I zanimljivo je ustvari baš tu promatrati taj odnos karizmatske crkve i one hijerarhijske, Duha Svetoga koji zahvatio Mariju i biskupa Marčelića da zajedno prepoznaju potrebe naroda, ove naše biskupije, Blata, Korčule, onoga vremena i u svom srcu se predaju tom vodstvu i da osluškuju što Gospodin želi. Upravo se htjela povući, ali je prepoznala biskupa, da treba ostati tu. On ju je baš poticao, hrabrio ju je, više puta je ona osjetila da ona to ne može, i kad je morala napisati konstitucije osjećala je da ona to ne može, ali onda ju je uvijek on poticao. Koliko je važno imati jednog takvog duhovnog oca koji će te hrabrit i koji će ti pomoć da u svome srcu možeš osluškivati na što te Gospodin poziva.
Upravo i ovo evanđelje je ona često slušala i nad njim meditirala. Jedno ti nedostaje – idi za mnom. Ona je od malih nogu, tako je odrasla u obitelji, velikoj obitelji, u kojoj je vladala i molitva i predanje Bogu. Ona je rasla u tome. Vršila je zapovijedi kako smo čuli u ovom evanđelju, ali jedno nedostaje ići za Gospodinom sve predati, svega se odreći i upravo je to na što nas Gospodin poziva. Ono što je ona osobito osjetila je taj pogled nebeskog Oca. Ovdje u evanđelju po Marku kojega smo danas čuli a kojega ste čuli i na beatifikaciji prije 17 godina, je Isus onaj koji je pogledao ovog bogatog mladića i zavolio ga, i ostao je pogled, iako je on otišao smrknut kad je Gospodin od njega nešto još više tražio. Otišao je smrknut. Evo, može se i to dogodit, da se netko susretne s Isusom a da ode smrknut i da ne ide, i da ne napravi veći korak, jer se boji, strah, ili se ne može pustiti, ne može se pustiti. Upravo taj pogled, Isusov pogled, koji je ustvari i Očev pogled, ostaje nad nama: Isus ga zavoli , Isus ga zavoli i pogleda – upravo je u tom Isusovom pogledu, u tom Očevom pogledu prebivala Marija Petković, Marija Propetoga, uživala je u toj Njegovoj ljubavi. Na poseban način je ona njegovala i promicala pobožnost prema Nebeskom Ocu.
Mi da smo veći narod mislim da bi nju već uspjeli »progurat« da bude naučiteljica Crkve, samo smo mi mali narod pa možda i nismo svjesni što mi imamo, što nam je Gospodin po Mariji Petković dao koja je to samo mistika u životu Marije Petković, koja je dubina. Mi možda do kraja nismo svjesni što mi to imamo, u našoj biskupiji, na ovom ovdje prostoru, da možda ne cijenimo to što nam je Gospodin dao, da mi ne uživamo te plodove.
Ja vjerujem da Gospodin i danas želi podizati, nove snage, nova duhovna zvanja, nove Marije Isusa Petković u našoj biskupiji. Evo ove godine se slavi stota obljetnica Družbe ja vjerujem da u našoj biskupiji i danas, ako je bilo tako prije 100 godina, vjerujem da je i danas tako, da mnoge mladiće i djevojke je Isus pogledao i zavolio i da je ostao na njima pogled, samo se treba odazvat, napraviti korak. Mislim da je normalno da u duhovnom životu bilo tko ako krene imalo dublje u odnos s Bogom kad tad počne razmišljat da li mene Bog poziva, mislim da je to normalan hod u duhovnom rastu a onda počneš razmišljat »a što to Gospodin od mene traži«. Sve sam to vršio, sve sam zapovijedi vršio, ali što mi to još nedostaje. Taj jedan sveti nemir koji je stvarno bio prisutan i u Mariji Propetoga Isusa. Krenula s Družbom, okupila sestre, oduševila je oko sebe mlade djevojke. Koliko nam je potrebno je to jedno oduševljenje recimo nas svećenika, obitelji, da se u njima rađa novo duhovno zvanje, poziv na svetost. Nismo svi pozvani svi biti svećenici, časne sestre, ali biti sveti to smo svi pozvani i baš nam je potreban taj jedan zanos. I onda kad Gospodin daje, kad osjetiš da je to lijepo, to je baš njegovo djelo.
I samo ime kako je dobila je baš jedan mističan dar, kako ju je Gospodin htio baš tako prozvati, da ju je on tako prozvao, da ona nije izabrala ali negdje u svom srcu osjećala da je to ime, da je Gospodin poziva po imenu.
Tako i svakoga od nas Gospodin pozna po imenu i onda Gospodin uvijek više želi dati. Družba, pa Blato, pa potreba toga Blata, pa Korčule, pa milostinja pa traženje pomoći, pa misije, pa dalje, pa drugi kontinent, pa… i to je ono što Gospodin stalno daje novo i tako je u našem pozivu. Svatko od nas u svojoj obitelji u svome poslanju Gospodin ti tako želi dati više kao što je dao njoj i tražit će više, ali će te samo pozivat da svjedočiš da budeš njegov znak u ovom svijetu. To je Marija napravila kad je zakoračila, kad je rekla evo Gospodine ja želim vršiti tvoju volju i ti se proslavi u mome životu, neka bude sve na Tvoju slavu. Ovo evanđelje i primjer bl. Marije Propetoga Isusa pomaže nam da shvatimo da je to nama nemoguće, ali da je Bogu sve moguće. Dakle, ljudima je nemoguće. Kad se pitaju učenici pa tko se onda može spasiti, pa kako ćemo mi to, kako ćemo mi u ovom svijetu, lako je bilo njoj prije 100 godina. Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće i u ovom vremenu i u ovom našem prostoru i u ovom našem gradu i u ovoj našoj biskupiji, Gospodin i danas želi zapaliti novu vatru. Mi i danas molimo zagovor Blaženice da mi prepoznamo, da mi gorimo, da se mi prepustimo se da osjetimo taj Gospodinov pogled da uživamo u njega i ona je to radila.
Sjećam se jednog svjedočanstva s. M. Hijacinte Šimunović koja je bila u svetištu u Blatu, nedavno je umrla. Znam da je svjedočila da je jednom došla u sobu blaženice ušla i vidjela je da svijetli, da je pred križem. Da svijetli, da je obasjana i da se na njoj vidjelo da je od Propetoga, od Križa i da je Isus baš nju tako preobražavao. Upravo je to onaj pogled koji ju je zavolio i koji je ostao na njoj i u kojemu je ona stalno uživala.
Mi danas u ovoj svetoj misi, uz pomoć blaženice, uživamo u tom pogledu i zakoračimo i prepustimo se tom vodstvu. Jedno ti nedostaje – idi za mnom!
Oslobodimo se svega onoga što nas priječi da se predamo Bogu, to treba onako konkretno i jasno odsjeći bez kompromisa i predati se danas Gospodinu.
Neka nam naša blaženica, dubrovačka blaženica, bude zaista zagovornica da se njoj sve više i više molimo. Amen.«