Drugi dan trodnevnice u župi sv. Petra apostola u Zagrebu
Drugi dan trodnevnice uoči spomendana bl. Marije Propetoga
u župi sv. Petra apostola u Zagrebu
7. srpnja 2021.
Drugi dan trodnevne priprave za proslavu spomendana bl. Marije Propetoga u crkvi sv. Petra apostola u Zagrebu započeo je pobožnošću svete krunice s blaženičinim razmatranjima. Euharistijsko je slavljepredslavio vlč. Ivan Lastovčić, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu. U svojoj jepropovijedi, na temelju liturgijskih čitanja, govorio o bl. Mariji Propetoga i njezinim životnim izazovima i kušnjama. Velika glad,o kojoj se govori u Knjizi Postanka, slika je i današnje gladi koja nije samo tjelesna glad nego i ona za ljubavlju, milosrđem, praštanjem, toplim i otvorenim srcem. Blaženičina se glad za Božjom prisutnošću očitovala već od najranijega djetinjstva, a posebice u sakramentu prve svete pričesti. Tad je duboko uronila u molitvu, tako da nije ni opazila da je ostala sama u crkvi, da su svi poslije slavlja svete mise bili otišli. Njezina je cijela obitelj bila pobožna. U njoj se očitovalo, samo puno jače, ono što se živjelo u obitelji. Način života njezinih roditelja bio je dobar temelj za njezino poslanje. To nam pokazuje da bi obitelj trebala biti ponajprije kućna crkva, mjesto molitve i blagoslova. U Knjizi Postanka imamo potpuno drukčiji primjer. Gdje je ljubav nestala prema bratu, kako netko može prezreti život koji je Bog stvorio, kako netko može prezreti oca i majku odričući se svoga brata, ubijajući svoga brata? Što je našu blaženicu potaknulo da živi svoje poslanje? Društvene nepravde, nečovječna nejednakost među ljudima? S takvim se problemima Marija Petković upoznala već u djetinjstvu i svim je srcem čeznula pomoći bratu u potrebi. Budući da je bila iz vrlo imućne obitelji, čeznula je za skromnijim životom, onakvim kakvim je živjela većina njezinih vršnjaka. Vidjela je iz primjera svoje majke, a posebice od svoga ljubljenog oca, kako treba pomagati. I mi smo pozvani da se odazovemo toj avanturi. Ne možemo riješiti glad u svijetu, ali u konkretnom mjestu i vremenu možemo učiniti mnogo. Mlada je Marija Petković s ocem rado odlazila u misije, donosila je Kristovo svjetlo težacima na poljima Babine.
Kada 1920. godine, zajedno s velikim pastirom, biskupom Josipom Marčelićem osniva Družbu Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje uviđa da je svaki početak težak. Shvaća da, ako želi nešto učiniti za ublažavanje bijede svijeta, ponajprije treba krenuti od sebe da bi drugima bila u tomu primjer, a ponajprije svojim susestrama. Uočava da nije potreban samo poduzetnički duh već i duhovni rast, čitanje Božje riječi, razmatranje, molitva. Poučava svoje sestre da nije dostatna samo izgovorena riječ nego je potreban i primjer vlastitoga života. Imala je misionarsko srce i misionarsku ljubav, a misionarsko je srce uvijek otvoreno, uvijek prašta, uvijek ljubi i daje prigodu za novi početak.
Propovjednik je spomenuo i susret bl. MarijePropetoga s tada mladim biskupskim kandidatom bl. Alojzijem Stepincem. Ona, već tada, svojim sestrama poručuje da se mole za toga sveca. Na biskupskom ređenju darovala mu je sliku Propete Ljubavi– proročki sudeći da će njegov pastirski put u služenju Crkvi i domovini biti posut trnjem. Dopustimo Gospodinu da i u nama probudi taj proročki glas koji je vodio bl. Alojzija Stepinca i bl. Mariju Propetoga, kao i mnoge druge svece i blaženike.