Uslišanja i zahvale
Hvaljen Isus i Marija! Imam potrebu da Vam se javim jer mislim da mi je naša blaženica posredovala oko nečeg vrlo važnog u životu - mog sina! Muž i ja smo 7,5 godina u braku i zbog mojih zdravstvenih poteškoća nismo mogli dobiti dijete prirodnim putem. Jako smo željeli postati roditelji, kao vjernici nismo željeli ići na umjetnu oplodnju, te smo se odlučili za posvajanje. U prosincu 2009. poslali smo molbe za posvajanje na sve centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj, čekali da nas netko nazove i molili se Bogu da bude Njegova volja u cijeloj toj stvari. Negdje na proljeće/početak ljeta 2011. bila sam na misi u svojoj župi i jedna se časna na kraju mise popela za mikrofon da kaže par riječi o bl. Mariji od Propetog Isusa Petković. Bila je tamo i njena slika i relikvije. Moram priznati da sam u prvi tren pomislila »joj, valjda časna neće razdužiti«... ali kako je časna sve više govorila, u meni se javio interes za to što priča (nisam ništa znala o blaženici) i neko posebno dirnuće kad je spomenula da je bl. Marija brinula o nezbrinutoj i siromašnoj djeci. Do kraja časninog izlaganja, kojeg časna ipak nije razdužila, ja sam bila sa suzama u očima i posebno dirnuta, nisam ni sama znala što mi je. Iz čista mira, reklo bi se. Na kraju je časna rekla da se molimo da se dogodi čudo pa da se blaženica može proglasiti svetom i tu sam ja u tom posebnom raspoloženju zavapila neka izmoli čudo za mene da dobijemo dijete. Doduše, nije baš čudo za proglašenje svetom, ali svakako čudo u mom životu. Relikvije sam poljubila plačući od dirnuća... Inače mi se takvo što baš i ne događa. Kad sam taj dan došla kući, u onom raspoloženju, odmah sam se bacila na internet i našla stranicu od blaženice, pogledala biografiju, molitve, zahvale, uslišanja, otvorila trajni nalog za zakladu, i sve tako... no nisam nastavila s molitvama blaženici... i ubrzo mi je sve sišlo s uma... Ipak, imam osjećaj da blaženica nije samo tako odustala od mene... I tako, koji mjesec kasnije, točnije 03.07.2011., odem na nedjeljnu misu u susjednu župu gdje ne idem često i vidim plakat da je trodnevnica i blagdan sljedeći tjedan. I pomislim, "o, super, idem!". Naime, ako sam koji mjesec ranije i zapamtila kad je blagdan bl. Marije, do tad sam već bila zaboravila... Sutradan, 04.07.2011., u ponedjeljak, dobijemo poziv iz jednog centra da ima jedan mali dječak kojem su upravo riješena sva pravna pitanja i koji je spreman za posvajanje... Nakon godinu i sedam mjeseci čekanja na takav poziv bili smo jako uzbuđeni! Zbog posla mogli smo tek u četvrtak otputovati da ga upoznamo, tako da sam ipak bila na misi prvi dan trodnevnice. Dječaka smo upoznali u petak 08.07.2011. i bila je to ljubav na prvi pogled sa svih strana! Taj prvi dan druženje je bilo pod nadzorom i sve je teklo super, da bolje ne može. Na blagdan bl. Marije od Propetog Isusa 09.07.2011. muž i ja smo proveli svoj prvi dan sami s našim budućim sinom, koji je po povratku u dom tu večer rekao tetama da smo mi njegovi novi mama i tata! Što da Vam kažem, dva dana kasnije vratili smo se s njime kući! Sin nam je stvarno prekrasan, mio, drag, topao, pametan, divan, presladak... ne znam što bi ijedan roditelj mogao više poželjeti! Ne da su nam se ostvarili snovi, nego nam se ostvarilo više nego što smo uopće mogli zamisliti. Kad se odvrti cijeli film, ja sam eto uvjerena da je blažena Marija od Propetog Isusa Petković posredovala dolasku našeg sina u našu obitelj! Prije nego smo posvojili molila sam se Bogu da, kad dođe do situacije da postanemo potencijalni posvojitelji za neko dijete, da nam dade da prepoznamo da je to stvarno to. Mislim da je blaženica tu stvar odlično uredila!
Kao da nam je nacrtala! Sin je rođen na isti datum kao i ja, točno na moj 30-ti rođendan. Iako to ne mora ama baš ništa značiti, meni osobno je to još jedna mala potvrda Božje Providnosti... Kao da je Bog već sve "sredio" prije nego što smo uopće poslali molbe za posvajanje... Na nama je bilo samo da slušamo svoju kršćansku savjest, strpljivo čekamo i predajemo se u Njegovu Svetu Volju!
Šaljem Vam svoje svjedočanstvo o ljubavi Božjoj koju mi je podario dragi Bog, na način da je po zagovoru blažene Marije propetog Isusa Petković, udijelio milost i ozdravio mog sina Mateja. Matej je moje drugo dijete, rodio se 01. veljače 2008. godine. Porod je bio lagan i brz, te se rodio zdrav dječak. Tako je bilo do 02. ožujka 2008. godine. Tada zbog Matejeve prehlade odlazimo na hitnu u dom zdravlja črnomerec, pedijatrica koja je pregledala Mateja rekla mi je »ah mama vi se samo bojite, nije to ništa nego samo obična prehlada, možete ići kući i javiti se svom pedijatru«. Što sam i učinila. Sutradan sam došla s Matejom kod njegovog pedijatra i čekala sam dva sata da nas primi. Obavio je prvi pregled, kako to već ide nakon prvog mjeseca života i ponovio mi isto što i pedijatrica večer prije, da se radi o običnoj prehladi i da ništa ne čuje na plućima, jer sam ja tvrdila kad držim dijete na rukama da se na lijevoj strani osjeti, čuje da struže po plućima. Nakon pregleda smo otišli doma, s tim da kapamo nos i oči fiziološkom otopinom. Matej je dobro jeo, pio čaj i spavao tako da na njemu nismo ništa primijetili da nešto nije u redu, osim što mu je gnoj išao na oči. Sutradan nije mogao plakati, te nije imao povišenu temperaturu. Ujutro 05.03.2008.god. oko dva sata tata je hranio Mateja, te me probudio i rekao da mu se čini da mali nije u redu i da bi trebao na hitnu. Ali, kako je mali pojeo hranu iz bočice, popio čaj pa čak i zaspao nismo ga nigdje odveli. Ujutro me oko sedam sati probudilo Matejevo stenjanje, došla sam do njega i uzela ga, međutim ništa nisam primijetila da nešto nije u redu s djetetom. Kasnije kad sam mu dala jesti, nije htio ni jesti ni piti i vidim da mu nije dobro, zovem supruga da hitno dođe kući da vozimo malog kod doktora da nešto nije u redu s njim i dok ga želim obući u drugu robu njegovo stanje je sve gore i gore, gubi pogled, počinje plaviti, osjećam pod rukama da ga nestaje, da je sve lakši. Kad sam vidjela da je Matej sav plav, zavapila sam Boga za pomoć da mi ga spasi. U tom trenutku sam se sjetila da imam svijeću iz Lurda, kad sam došla da je uzmem pogled mi je pao na sliku koja se nalazila uz svijeću, sliku blažene Marije Petković. Uzimam sliku i vapim za pomoć da Matej bude dobro, zatim uzimam svijeću koju sam zapalila i molim Gospu da mi spasi dijete. Zatim sam uzela krunicu i molila mislim da sam cijelo ružarije izmolila dok suprug nije došao po mene i Katarinu da idemo u bolnicu. To je bila prava molitva, molitva srcem iz duše i naravno vapaj koji je glasio ovako: »Bože oče, Isuse prijatelju moj, Gospo moja, majko nebeska i svi sveci ne dopustite da mi dijete umre. Bože moj ostala sam bez roditelja, njih si uzeo ali nemoj dopustiti da mi Matej umre.«' Također uzimam i sliku Gospe Sinjske i vapim za pomoć, ali moje dijete je sve lošije i lošije. Kad je suprug došao kući Matej je sav bio plav. Ja plačem i govorim mu da je Matej gotov. On uzima dijete i odvodi ga do pedijatra, kad je stigao do pedijatra, pedijatar šalje svoju medicinsku sestru da malog drži na rukama da može disati i hitno ih šalje u Vinogradsku bolnicu. Dok su suprug i medicinska sestra odlazili za bolnicu s malim, pedijatar je zvao bolnicu i rekao im da se pripreme za hitni slučaj. U Vinogradskoj bolnici ga oživljavaju, postavljaju dijagnozu da se radi o sepsi i malog prevoze na zaraznu u bolnicu dr. Fran Mihaljević. Neću pisati o liječničkim nalazima jer se to vidi u nalazima i iz otpusnih pisama iz bolnica. Ja, suprug i Katarina starije dijete, dolazimo u bolnicu na zaraznu oko podne i čekamo do 16,30h da nas doktor primi, stalno govore da imaju teški hitan slučaj i da se radi o jednomjesečnoj bebi, znali smo da je to naš Matej. Kad nas je dr. Knezović pozvao unutra, suprug nije mogao ući jer je ostao s Katarinom vani, jer djeca ne smiju ići unutra u zgradu. Pošto se odjel nalazio u prizemlju suprug je s Katarinom došao s vanjske strane do prozora i mogli su vidjeti Mateja. Držala sam krunicu u ruci cijelo vrijeme i kad mi je doktor prišao da mi kaže stanje djeteta, prvo što mi je rekao je da su oni napravili sve što je bilo u njihovoj moći, ostalo je Božja volja i Matejeva snaga. Da jedino mogu očekivati da će mali umrijeti, da se pripremimo na to. To mi je ponovio tri puta, da će umrijeti, da on kao liječnik ne daje mu šansu. Ja sam rekla da ako prođe sve u redu i lijekovi počnu djelovati što mu ta sepsa može napraviti, koje posljedice. A on mi veli da mi ponavlja da ne vjeruje da će mali ostati živ, da se to čudo dogodi, da tu samo Bog može pomoći ili već u što ja vjerujem. Ako ostane živ dvije mogućnosti su da bude izliječen i zdrav bez posljedica što je mala vjerojatnost na to, a drugo da mu organi mogu biti oštećeni i početi otkazivati. Mislila sam da su mi najgori dani u životu bili kad sam ostala bez doma, roditelja i našla se u velikom gradu na ulici, ali nisu. Ništa gore mi nije bilo nego taj moment, Katarina na staklu prozora plače i viče Gospe moja nemoj mi uzeti brata ne želim biti sama, želim ga imati da se igra sa mnom, a u tom času mi doktor govori da će mali umrijeti. To je za mene kao majku bilo nešto najteže. Gledam Katarinu na staklu kako se priljubila i plače, viče, Matej priključen na sve moguće aparate, imao je tubus i disao je na aparat, mogla sam ga milovati malo po kosici i čelu. Kod njega sam izmolila krunicu radosna otajstva. (Kad sam 2007. godine bila u Međugorju i na brdu ukazanja kad je predvoditelj počeo moliti uvodni dio kad je djevica išla Elizabeti u pohode, mene je nešto u stomaku naprosto pogodilo ja to ne mogu niti opisati, niti reći taj lijep osjećaj. U prvi mah sam mislila da je mjesečnica, ali eto, to je bio početak trudnoće za koju sam saznala i ustanovila tri tjedna poslije.) Moja Katarina je toliko željela brata ili seku, ali više seku što je njena želja bila veća, ja nisam mogla zatrudnjeti. Pa je tako kad smo bili u Mariji Bistrici pred slikom molila daj mi Gospe da mi mama rodi bracu i seku. Tako i sv. Antu i blaženu Mariju Propetog Petković u svetištu u Blatu. Jer kad god dođe u Blato didi i baki obavezno dođemo u svetište. Iz bolnice bez Mateja, bilo je grozno vratiti se kući, ta praznina bez djeteta, bez njegovog plača i gugutanja, prazan krevetić a sve na njega miriše, nešto teško i neopisivo. Barbe zovu iz Blata i pitaju što oni mogu učiniti za nas i Mateja. Ja im velim da odu u svetište zazvati blaženu Mariju za pomoć, zapale svijeće i plate misu za Matejevo zdravlje. Što su oni odmah išli učiniti. Časne su molile za Mateja devetnicu, drugo jutro dana je misa u svetištu. Tada su Časne sestre is svetišta Blažene Marije Propetog Isusa Petković, imale duhovnu obnovu i na toj obnovi su odmah počele moliti za Mateja. Kad sam drugi dan došla kod Mateja njemu se tlak stabilizirao, nisu mu morali davati tablete da se tlak održava normalnim. Već tada sam znala i zahvalila Blaženoj Mariji Propetog Isusa Petković, što se po njenom zagovoru Mateju stanje stabiliziralo. Danas sam sigurna, da nije bilo zagovora Blažene Marije Propetog Isusa Petković i molitvi koje su Časne sestre uputile, ishod Matejevog liječenja ne bi bio sa sretnim završetkom. Poslije su svi nalazi pokazali da je on zdrav dječak. Ja znam i to sada potvrđujem da je Mateja ozdravio Isus po zagovoru blažene Marije Petković. Jer drugi dan kad sam došla u bolnicu kod Mateja ja sam vidjela da mu je bolje, on je bio uspavan da bude miran zbog sve aparature na njemu i tlak se bio stabilizirao, a mene kad je osjetio tako se trzao, da mi da do znanja, da zna da sam ja tu. Svakim danom išlo je na bolje, nalazi su pokazivali poboljšanje. Svi nalazi su pokazali da su u redu i Matej je otpušten iz bolnice. Ja sam platila misu u crkvi sv. Ante za Matejevo zdravlje 11.03.2008. godine, a sestra je zamolila prijatelja da plati misu u Međugorju, također za zdravlje. Svi koji su me zvali i pitali što mogu učiniti za nas svima sam rekla da mogu moliti, da nam samo to može pomoći. Za Mateja su molili i krunicu na radio Mariji. Mnogi moji prijatelji koji baš ne idu u crkvu išli su na devetnicu sv. Josipa za Mateja. Kad je Matej ozdravio shvatila sam, da ne treba od Boga samo tražiti nego i zahvaljivati što i činim, pa tako zahvaljujem Bogu što je po zagovoru Blažene Marije Propetog Isusa Petković uslišao moju molitvu i udijelio milost i ozdravio mog Mateja. Kad se čovjek opusti od svih križeva koje je nosio, Bog mu da još da iskuša čovjeka da li to prihvaća s voljom ili ne pa tako i meni. Kad mi je sin napunio dvije godine slučajno su mu otkrili na glavi tumor (cistu dermatitis) koja mu je oštetila kost i počela i sloj likvora. Ta vijest bila je šok za mene i moju obitelj. Mislila sam Bože moj zar još i to, ali Bog kad da križ da i snagu da to čovjek izdrži. Pred njegovu operaciju djeverovi su otišli u svetište da se pomole i plate misu. Misa je rečena ujutro u 7 sati a mali je išao na operaciju u 9 sati. Kad sam čula da je misa rečena u meni je zavladao mir. Nije lako kad ti dijete ide na operaciju a pogotovo glave. Doktor koji ga je operirao prije same operacije mi je rekao: »Mama dati ću sve od sebe da bude gotovo za dva sata ali morate znati da se i najobičnija operacija može zakomplicirati, pa tako i ova, ipak je to glava. Pa zato prepustimo u Božje ruke da bude sve u najboljem redu«. Hvala dragom Bogu, sve je prošlo u redu. Mali je operiran za dva sata. Poslije operacije bio je veseo, nasmijan, živahan. Nije primao nikakve lijekove protiv bolova. Za četiri dana su ga pustili kući. Odmah je išao van, a susjedi nisu mogli vjerovati da on vani trči. Zato zahvaljujem dragom Bogu što nam udijeli milost po zagovoru naše blaženice Marije Propetog Petković. »Zahvaljujmo i kličimo Bogu što učini čudesna djela.«
Poštovano uredništvo glasila svetišta bl. Marije Propetog Isusa Petković Zovem se M. i mama sam dvoje prekrasne djece. Imam 35 godina i živim u Šibeniku. Prije godinu dana jako sam se razboljela. Sumnjalo se i na tumor jetre. Počela sam se moliti bl. Mariji Propetog Isusa Petković. Najviše zbog toga što jako ljubim i volim sve časne sestre zbog njihove posvećenosti Bogu. Kad sam vidjela da je bl. Marija Propetog Isusa Petković časna, to mi je bio poticaj da je molim da me zagovara kod dobrog Boga za milost ozdravljenja. Počela sam svakodnevno moliti i čitati njezin životopis. Ja sam imala teško i nesretno djetinjstvo. Puno sam ranjena. Nikad nisam doživjela i osjetila roditeljski blagoslov i ljubav. Odjednom sam počela osjećati veliku ljubav prema starijima, bolesnima, nemoćnima. Išla bih ulicom i dobivala sam milost da takvim ljudima pomognem. Ženu koja ima tumor, s njom bi sjela i popila kavu. Kad bi vidjela prljavog, bolesnog čovjeka, zagrlila bih ga i poljubila. Nisam obraćala baš toliko na to pažnju dok mi se nije pojavila velika ljubav prema siromašnoj i napuštenoj djeci. I sama sam majka. Borim se za svoju djecu ali kad bi vidjela siromašno dijete patila sam puno. Tražila bih pomoć za to dijete. Počela sam skupljati robu za napuštenu djecu. Uključilo se puno mojih prijateljica i poznanica. Postali smo pravi mali Caritas za djecu. Najljepše od svega što sam počela širiti milosrđe prema drugima. S kim god sam u kontaktu te osobe su počele širiti dobro djelo. Bog je ljubav i milosrđe. Milosrdan je prema svima koji mu se obrate. Milosrdan je i prema meni. Ljubav koju sam ja dobila prema starijima, bolesnima, nemoćnima, siromašnoj i ostavljenoj djeci znam da je došla od bl. Marije Propetog Isusa Petković. Molila sam za ozdravljenje a dobila sam veliku ljubav. Moje zdravlje je sada dobro. Radim, odgajam djecu. Kad god mogu dajem se za druge. Ljubim Boga ali i ljude. Preko bl. Marije Propetog Isusa Petković, dobri Bog je došao i do mog srca i svakodnevno se proslavlja. Skromna sam osoba, podstanar sam. Teško se živi ali ja u srcu imam veliko bogatstvo. Najsretnija sam što moja djeca ne pate zbog moje posvećenosti Bogu i drugima. Molim kad djeca spavaju. Pomažem drugima kad je jedno sijete u školi, a drugo u vrtiću. Kad vidite da jedan osmjeh može slučajnom prolazniku promijeniti život, jedan zagrljaj razveseliti čovjeka, onda sam najsretnija osoba na svijetu. I kao što je rekla blažena Marija Propetog Isusa Petković: »Svoga Predragoga Gospodina Isusa Krista neprestance ljubite, za Nj se žrtvujte i sav svoj život u djelima milosrđa potrošite. Sve u Družbi prema Njemu usmjeravajte. Za Nj život provodite. Za Nj dragovoljno i hrabro smrt podnesite.« S ovim riječima blažene Marije Propetog Isusa Petković ja živim. Pozdrav i puno blagoslova svima.
Zahvala za Anu U prosincu mjesecu 2006. godine začeta je naša Ana. Ona je treće dijete u našoj obitelji. Mi smo obitelj koja voli Isusa i Blaženu Mariju Petković. Redovito odlazimo na misu u crkvu sv. Roka u kojoj je župnik vlč. Andrija Anišić, koji nam je bio velika potpora u ovoj trudnoći. Ana je blagoslovljeno dijete. Uvijek poslije svete mise naš župnik ju je blagoslovio još dok sam je nosila pod srcem. A imala je i dva posebna blagoslova u našoj župi kad smo slavili Dan trudnica. Dobila je i blagoslov od dva biskupa, od mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa u devetnici sv. Josipu i od mons. Iavana Penzeša, subotičkog biskupa na blagdan bl. Marije Petković. A jedan od najljepših blagoslova bio je 16. 08. 2006. godine kada se na blagdan sv. Roka u našoj župi slavi i Dan trudnica. Ana se rodila 4. 09. 2007. godine. Tada je počela naša kalvarija. Odmah nakon poroda ustanovili su da Ana ima Down sindrom. Ali to nije jedini problem. Slijedeći dan nam priopćavaju da Ana nema utrobu (crijeva) i da će po svoj prilici umrijeti. Međutim na našu sreću Anu šalju u drugu bolnicu (Novi Sad) gdje joj rade sve analize. Poslije šest tjedana provedenih u toj bolnici Ana se vratila kući kao zdravo dijete s Downovim sindromom. Od dana kad su nam rekli da će Ana vjerojatno umrijeti, naša obitelj, naš župnik i mnogi župljani molili su Gospodina da se po zagovoru Blažene Marije Petković spasi Anu od smrti. I dogodilo se čudo. Ana je živa. Ana je vesela djevojčica koja unosi radost u našu obitelj, u naš dom. Svi je volimo i mazimo. Hvala našem župniku vlč. Andriji na pruženoj potpori i njegovim molitvama. Hvala svima koji su molili za našu Anu. Hvala neizmjerno hvala Blaženoj Mariji Petković.
Želim vam opisati događaj koji se zbio 3. kolovoza 2009., a čvrsto vjerujem da je bl. Marija Propetoga zaslužna što se nije dogodilo veliko zlo i što je spašena moja obitelj i naša i tuđa imovina. No, počela bih od početka, od moga prvog susreta s blaženicom. Prošle godine, u rujnu, za vrijeme krstarenja Jadranom sa sisačkim planinarima, našla sam se u Vela Luci na Korčuli. Kako kažu, Vela Luka je najljepša u pjesmi. Riva krcata automobilima uglavnom starijih godišta, nije mi se svidjela. Vjerojatno sam zbog prekrasne pjesme očekivala puno više. Ubrzo nas tri, prijateljica Milka, moja sestra Vesna i ja, odlučimo otići u Blato, no kako nije bilo autobusa krenule smo pješice. Cesta gori, a nas tri hodamo! Kažu, nema drugog puta. Nešto me vuče. Usput zrele smokve, zelene i tamne i grožđe, tamno kao tinta, podivljalo. Svaki čas zastajkujemo i jedemo. Nakon sat i pol hoda nazire se Blato. Nailazimo na oznaku za staru maslinu, ali ne i koliko je hoda do nje, pa odustajemo. Što se više približavamo Blatu sve je više uređenih plantaža, vinograda i voćnjaka, puno prihvatljiviji krajolik. Ulazimo u mjesto i odmah se raspitujemo za povratak autobusom, bilo je teško hodati više od dva sata po žarkom suncu. Odlazimo do crkve Svih svetih, a nailazimo na oznaku za Svetište bl. Marije Propetoga. Zamolili smo časnu koja je uređivala cvijeće u crkvi da nas uputi koliko je hoda do svetišta. Ispostavilo se da je to odmah u blizini crkve. Čim sam vidjela sliku blaženice, prepoznala sam je – pa to je ona svetica čiji nas lik gleda sa stropa moje crkve za svake mise. Bojažljivo ulazimo, da ne narušimo svetost prostora. Novo, lijepo zdanje koje zrači. Odnekud se pojavljuje časna u poznim godinama, koja nas pita želimo li nešto čuti o svetici. Kako da ne! Sjedamo s njom u zadnji red klupa u svetištu i sa zanimanjem slušamo njezinu priču. Sveticu je upoznala kao djevojčica, a poslije ju je susrela i kao redovnica. Priča nam o njezinu životu, brizi za djecu, gladne i siromašne. Put ju je odveo u Južnu Ameriku, a nakon povratka boravila je u Rimu kako bi što lakše pomagala svojoj domovini. Umire u Rimu 1966., istrošena radom i izmučena višegodišnjom paralizom, a njezine se kosti prenose u rodno Blato 1998. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku. Brojna su čudesa koja su ostvarena snagom njezine svete moći. Pogledali smo i muzej posvećen bl. Mariji Propetoga, kupili ponešto za uspomenu. Sada znam što me vuklo u Blato. Dojmovi koje nosim ostati će trajno u mojem sjećanju. Uz kupljenu krunicu i časopis u suvenirnici, časna nam daje pregršt sličica s blaženičinim likom da ih ponesemo u svoje župe i podijelimo. Ja sam svoje podijelila prijateljima, dio sam dala patru Nikoli u mojoj crkvi Sv. Josipa Radnika u Galdovu u Sisku, da podijeli djeci u našoj župi, a nekoliko sam ostavila svojoj obitelji i stavila na različita mjesta u kući. Jedna sličica stalno stoji u automobilu, kao znak blaženičine zaštite dok smo na putu. Protekla nam je godina bila teška, s brojnim obiteljskim poteškoćama i raskrižjima, koji su, hvala dragom Bogu, riješeni relativno mirno zahvaljujući vjeri i molitvama. Sada znam što me vuklo u Blato! Sada se vraćam na onaj kolovoški događaj. Suprug i ja otišli smo kao dežurni u planinarski dom našega društva na Velebitu, na Oltarima, koji su udaljeni svega 15-ak kilometara od mora, mjesta Sv. Juraj i isto toliko od mjesta Krasno, poznatoga marijanskog svetišta Gospe od Krasna. Moramo iskoristiti lijepo vrijeme i okupati se, a poći i u planine. Tako smo tog vrućeg kolovoškog dana otišli autom u Sv. Juraj u nakani da se okupamo. Ležaljke, ručnici, vreća sa smećem koju su ostavili nesavjesni planinari, za koju treba naći kontejner. Suprug, kćer, budući zet i njegova kćerkica i ja »potrpali« smo sve u auto i krenuli put mora. Strahovita gužva u mjestu, jedva u tom mnoštvu uspijevamo naći mjesto za parkiranje na žarkom suncu, riješili se smeća i otišli put plaže. Zadržali smo se nekoliko sati i pri povratku u automobil vidjeli smo razbacane dijelove plastike po unutrašnjosti. Suprug je u brzini zaboravio plinski upaljač, ostavljen uz vjetrobransko staklo, u udubljenju ispred suvozačeva mjesta. Upravo tu, gdje već gotovo godinu dana stoji Marijina slika. Užas na našim licima, pa to je eksplodirao plinski upaljač… Kako se nije sve zapalilo na toj strahovitoj temperaturi? Pogledam, a ono oštećena slika naše blaženice, kao da je upila sav proliveni plin i sve zaustavila. Kažem suprugu i djeci: »Marija nas je spasila, ona nas čuva cijelo vrijeme!« Pokupili smo krhotine upaljača, sliku stavili tamo gdje uvijek stoji, sretni da nije nitko stradao, jer bojim se i pomisliti što bi požar učinio. Svi smo živi i zdravi, a sačuvan nam je i auto koji još uvijek otplaćujemo. Vratili smo se u dom svatko sa svojim mislima. Prepričavajući događaj nailazimo na čuđenje sviju, kako to da se auto nije zapalio?! Odgovaram da nas je zaštitila bl. Marija Propetoga iz Blata na Korčuli. Hvala ti, Marijo, hvala na zaštiti i molim te čuvaj i dalje moju obitelj.
Draga bl. Marijo Propetog, prije godinu dana rodio nam se naš Edoardo, željeno dijete za koje sam te molili. Jak je i zdrav – hvala ti. To je samo tvoja zasluga. Čuvaj ga uvijek i čuvaj cijelu našu obitelj.
Oče nebeski, zahvaljujem Ti, za svu ljubav kojom si me, po zagovoru bl. Marije Petković, pratio na mom životnom putu, u dosadašnjim problemima; hvala za snagu opraštanja, za pomoć u osobnom nemiru, depresijama drugih, u mojoj bolesti srčanoga infarkta i drugim bolestima. Hvala i na pomoći u razrješenju kućnih napetosti. Tvoj zagovor bl. Marijo Propetog molila sam riječima: »Majko! Samo pomozi i razgali!« Hvala Ti! Uvijek si bila uza me!
Poštovane sestre, evo, javljam vam, kako ste naznačili na sličici naše blaženice Marije Propetog Petković. Naime, ja sam jedna majka koja sada živim u Vela Luci. Molila sam oko pet godina naznačenu molitvu na jednu nakanu. Svakodnevno sam molila sa vjerom. Naročito prolazeći kroz mjesto Blato, putujući u Korčulu gdje moja kćerka živi i radi. Nakana je bila za nju. Molila sam da bi ona, iako već odrasla primi Svete Sakramente. Gospodin je uslišio molitvu i zato zahvaljujem njemu i Blaženici na uslišanju.
Hvaljen Isus! Zovem se R.L. i živim u Novskoj. Majka sam četvero djece. Prvih troje djece rodila sam prirodno. Trudnoća mi je bila jako dobra. No zaboravila sam reći da sam prije tih trudnoća imala dva spontana pobačaja tj. nisam imala četiri godine djece, tj. prve četiri godine braka. Moja najmlađa kćerka ima sedam godina, a ja imam 36 g. U 36-oj godini ostala sam trudna sa svojim četvrtim djetetom. Trudnoća mi je bila jako, jako rizična. U prvim mjesecima trudnoće imala sam jako obilno krvarenje, bila sam jako loše tako da su me kola hitne vozila za bolnicu, tlak mi je bio 70/40 tako da nisam imala vremena misliti na bebu samo sam molila Boga da ostanem ja živa djeci. Kad smo stigli u bolnicu, otišla sam na ultra zvuk i ni sam doktor nije mogao vjerovati da je beba živa. Iznad bebine glave nalazili su se veliki hematomi, tj. ugrušci krvi, a koliko ih je ispalo dok sam još bila u kući to samo Bog zna. Kad se to malo sredilo nakon dva mjeseca počne opet krvarenje, to je sad bila placenta – previja, ja sam skoro skroz pala u depresiju. Imala sam veliku želju roditi to dijete, toliko sam se radovala kad sam ostala trudna. Isto toliko kao i prvom djetetu a možda i više jer onda sam bila mlada pa i nisam to gledala onako kako to sad gledam. U bolnici sam ostala samo četiri dana i doktor mi je rekao ako mi se ponovi isto da mogu samo za Zagreb. Kad sam stigla kući otišla sam odmah u crkvu, klekla sam i molila, sigurno su mi i suze curile kad je to časna primjetila i pitala me, a šta ti se desilo. Ispričala sam joj svoju priču i ona mi je dala da se molim Mariji Propetog Petković. Ponekad sam znala i dva puta moliti na dan Hvale i zazive Vječnom Ocu. Rodila sam 3. rujna sina. Rodila sam carskim rezom i zahvaljujem Mariji Propetog Isusa Petković što mi je uslišala moje molitve. Ovom prilikom poručujem svim ljudima kad se mole da se mole u miru i tišini i to svim srcem kako sam ja to radila. Molim Mariju Proeptog Isusa Petković da usliši molitve svim majkama koje žele imati dijete, da im podari taj najljepši dar u životu, jer sve u životu prođe a djeca ostaju. Hvala
Zahvala Blaženoj Mariji Propetog Isusa Petković Zadobila sam velika uslišanja i zato Vas želim obavijestiti o njima. Molila sam je da pomogne mojoj sestri koja je jako omršavila (45-46 kg je imala) i bila jako mršava i nije se mogla udebljati. Počela sam moliti molitvu i sestra se iz dana u dan oporavljala. Udebljala se 4kg i puno se bolje osjeća. Puno hvala za to. Molila sam je i za sebe. Imam ulcerozni kolitis. Bolest crijeva. Molila sam je da ozdravim i da mi kolonoskopija bude u redu. Uslišala mi je molitvu. Kolonoskopija je pokazala da je sluznica potpuno u redu. Ona je moja zaštitnica i puno joj se molim. Velika hvala na milostima.
Počela sam po nadahnuću devetnicu Blaženoj Mariji od Propetog Isusa Petković (devetnica se sastojala od toga da sam od 10. ožujka svaki dan molila molitvu na poleđini njene slike i jedanput tjedno postila o kruhu i vodi, kao i misu jedanput tjedno na njezinu čast sam uplatila, i tako do kraja marta). Već 25. ožujka na Blagovijest sam i ja primila moju radosnu vijest. Napominjem da je milost za koju sam molila jako velika i da me već osam mjeseci to mučilo (jako je komplicirano i dugo za objasnit) i zato kao što sam već napisala da sam po nadahnuću počela njoj devetnicu, jer taj problem imam isto tako dugo kao i sliku Blažene. Pošto sam i sama štovateljica milosrđa Božjeg došla mi je misao da dragi Isus neće ostati ravnodušan na svoje kćeri. Blagoslovljen Isus Krist u sve vijeke.
With regard to the graces received through the intercession of the Venerable Mother Mary Petkovic. My daughter was in a bed Way in the spring of this year and became pregnant, because of her health I was extremely worried about her baby. My mother came from Zagreb , and somehow or other I found the prayer card with this powerful prayer to the Venerable Mother in my missal (have visited Međugorje quite frequently since the apparitions first started in the early 80's, so it might have come into my possession there?). I prayed daily to Mary Petkovic, and last week my daughter gave birth to a beautiful healthy baby boy! I believe in the circumstances that this is a miracle! No words can express my thanks to the Venerable Mother for her intercessions of my behalf. Prijevod: Sa štovanjem o milostima primljenim po zagovoru Časne Majke Marije Petković. Moja kćer je bila u lošem stanju u proljeće ove godine, a zatrudnila je, zbog njezinog zdravlja bila sam izuzetno zabrinuta za njezinu bebu. Moja mama je došla iz Zagreba, i negdje sam našla sličicu sa ovom snažnom molitvom Časnoj Majci u mojem misalu (posjećivala sam Međugorje često od kada su ukazanja započela u ranim 80-tim, pa sam je možda tamo pronašla?). Molila sam svaki dan Mariji Petković, i prošli tjedan moja je kćer rodila prekrasnog zdravog dječaka! Vjerujem da je u ovakvim okolnostima to čudo! Nema riječi kojima bih mogla izraziti zahvalu Časnoj Majci za njezin zagovor na moju zamolbu.
Prošlo ljeto molila sam blaženu Mariju Propetog Petković da spasi nogu mojoj majci. Zbog gangrene bila je u pitanju cijela noga, a zahvaljujući zagovoru blažene Marije amputirana su 4 prsta desne noge, a noga je spašena. Sada je hvala Bogu dobro. Po njenom svetom zagovoru dogodilo se čudo, mi to duboko vjerujemo. Moja je majka dosta bolesna (šećeraš, bubrežni bolesnik). Molimo blaženu Mariju da nas čuva i zagovara nas kod dragog nam Gospodina Isusa Krista i njegove predrage Majke Blažene Djevice Marije.
S ovim pismom željela bih svjedočiti vjeru i pouzdanje u Boga i milost dobivenu od Boga po zagovoru Časne Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković. Moj muž Pero Batarilović ima je jednu ne tako opasnu operaciju. Situacija poslije operacije se pogoršala te je morao ponovno na operaciju. Nakon druge operacije stanje se samo pogoršavalo da je bilo pitanje vremena kada će na novu operaciju. Nakon dozvole da moj muž dođe kući posjetiti mene i djecu uvidjela sam tugu i nemoć svoga muža. Tu istu večer preporučila sam ga u molitvu Mariji Propetog Petković. Mom mužu je se tog trenutka poboljšalo stanje i ako tako ostane neće trebati nova operacija. Zahvaljujem Boga na dobivenoj milosti po zagovoru Marije Propetog Isusa za mog muža. Stanje mog muža se poboljšava svakog dana i napokon je došao iz bolnice kući. Ne znam kako se ova bolest zove na hrvatskom jeziku. Naime na donjem dijelu leđa dlake (vlasi) su se uvukle u tijelo i rastu u pogrešnom smjeru stvarajući otekline, gnojenje i povišenu temperaturu. Molimo se da se ova bolest mom mužu ne povrati i da se njegovo zdravlje ustali.
Prošla je godina dana otkako sam ostala trudna (početkom 2001. g.). Nekoliko mjeseci prije toga počela sam misliti da ću teško ostati trudna. Današnji tempo života, mladih ljudi koji nastoje osnovati obitelj težak je i prebrz. Teško možeš stati i naći malo mira, a kako su i vikendi često radni udaljiš se malo i od crkve. Stoga sam lani posjetila samostan sestara Kćeri Milosrđa u Blatu na otoku Korčuli gdje je pokopana službenica Božja Marija Propetog Isusa Petković. O njoj sam već ranije slušala i viđala njezine slike jer su me kao dijete čuvale časne sestre. Došavši na njen grob, pomolila sam se i zamolila samo jedno: da dobijem dijete do kraja ove svoje 27. godine. Već slijedeći mjesec saznala sam da će mi molitva biti uslišana. S novom ulogom majčinstva nikako da sjednem i napišem ovo pismo, sve dok se nije dogodilo nešto drugo. Mašina za robu jučer nikako da proradi. Kad je moja mama napokon uspjela izvući filter da ga očisti, imale smo što vidjeti. Sličica Marije Petković koju sam držala u džepu moga džempera zaglavila je mašinu. Shvatila sam to kao znak da je vrijeme da se zahvalim Njoj i dragom Bogu i na napišem ovo pismo.
Upoznavši život s. B. Marije Propetog Petković preko njenih životopisa i družeći se s njezinim sestrama u Blatu i Prižbi, Službenica Božja postala je bliska mome srcu i velika zagovornica u mojim potrebama. Ovim svojim zapisom htjela bi posvjedočiti neke od milosti koje mi je časna Službenica Božja isprosila od Nebeskog Oca. 1. Željela sam jednoj siroti pomoći da dobije kontejner za stanovanje. Baraka u kojoj je do sada boravila bila je u trošnom stanju, da je od kiše i zime nije mogla štititi. Zagovorom S. B. uz duže čekanje, to je ostvareno, tako da sirota ima barem krevet siguran od vlage i zime. 2. Naša župa izdaje list "Zvona Delorite". Rade ga članovi FSR i drugi suradnici i dijele ga besplatno. Ali za njegovu opremu treba novac. To je isprosila Službenica Božja tako da bude kao "mana u pustinji" - ni više ni manje. Držimo se njezine izreke: "Kad bih se u novac uzdala, ne bih u Boga". 3. Moj kunjad kojeg ste posjetili u Kalosu A. Brbanović - Ćolića, sada moli. A godinama je bila samo psovka i nesloga među rodbinom. Zagovorom Službenice Božje Mariji Petković, obratio se Bogu, svima oprostio i sada, iako teško bolestan, veseli ga suret s rodbinom, svećenicima i časnim sestrama. To mi je najveći dar Službenice Božje i na njemu joj od svega srca hvala. Napisala sam samo ove tri milosti, a druge manje nosim u svome srcu, zahvalna joj svom dušom. Dao dragi Bog da ju budemo mogli što prije častiti na oltaru! Preporučujući se i dalje u njezin zagovor, duboko zahvalna.
Tog popodneva išla sam se odmorit od svega, najviše da budem malo sama sa sobom. Te trenutke obično provodim u molitvi koja mi pruža veliku radost a i dodatnu jakost za nastavak dana. Moleći zahvaljivala sam u prvom redu Bogu za sve dobro kao i sigurnost koju mi pruža, za djecu, a napose za dijete koje mi je tih dana otišlo u grad na daljnje školovanje (dijete je bilo primljeno u dom, u školu, dobilo stipendiju). Molila sam i za providnost, ispravan put, te kome li se još imam zahvaliti i pomoliti, a i za ubuduće ako mi bude potrebno. Tu negdje moje svjesno stanje prelazi u nekakav san ali se misao ne gubi već se i dalje nastavlja. "Možeš i to baš tu Vašoj Blatskoj svetici" (zaštitnici). Ona se puno molila i pomogla tolikim Blajkama, a da neke i ne znaju. U redu - poslušat ću odmah i našla sam se u Crkvi (Svih Svetih), gledajući oltar sv. Vicence. Slika se gubi i ne pronalazim značenje jer mislim da sam dobro čula. Ponovno se navraćam i ponovno gledam isti oltar ali se ono na isti način gubi. Što je ovo sad, mislim. Osim sv. Vicence, druge Blatske zaštitnice nema. Pogledom gledam svuda, ali ne nalazim rješenja. Zatvorila sam oči. Bože moj, ovo Ti ja ništa ne razumijem. - Pomozi mi - dogodi se, a zatim sam nesigurno otvorila oči. Na moje veliko iznenađenje ispred mene gledala sam čitavu prostoriju i bijeli grob Marije Petković. Radost me je probudila. Osjećala sam da je moja misao bila vođena i dovršena uz neku višu pomoć, a ja da sam dobila još jedno mjesto koje mi može poslužit kao uzor za moje duhovne potrebe. Drugi dan otišla sam na grob i pomolila se, a ovaj mi se sadržaj često u meni ponavljao (Pogotovo onaj: "Mogu li se još kome pomoliti, zahvaliti? Možeš baš tu Vašoj Blatskoj svetici.") pa sam ga zato odlučila napisati. Hvala Mariji Petković ako je i meni pomogla i neka mi ne zamjeri što se bez pomoći ne bih sjetila Nje, a bila mi je tako blizu i znala sam puno o njezinom životu i radu.
Obraćam vam se da bih vas izvijestio o milosti Božjoj, zaželjenoj nad krvlju Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković. Moje ime je Milenko, po zanimanju dipl. ing. strojarstva, rođen u Slavonskom Brodu, trenutno živim i radim u Zagrebu. Ja i moja zaručnica smo hodočastili za Novu Godinu '98/99. u Rim. Tamo smo između ostalog posjetili Vaše sestre, bili ugodno primljeni i pružila nam se prilika da, ako želimo zaželimo želju nad krvlju Sestre Marije Petković. Osjetio sam u tom trenutku jednu stvarnu i nesebičnu želju. Moj brat i njegova supruga su jako željeli dijete. Ona je doživjela jedan spontani pobačaj. To ih je uplašilo, no kad je doktor rekao da je sve u redu, njihove želje su opet postale samo jedna želja. No, to im nije polazilo za rukom (godinu dana). Danas, ona je trudna dva mjeseca. Moja želja je bila zaželjena 02. 01. '99., a ona je zatrudnjela 07. 01. '99. Meni je poznato da su takve stvari možda i normalne kod žena, no ja vjerujem u Božju providnost i molitvu Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković.
Prognanik sam iz Srednje Bosne. Proživio sam dosta zla. Prije rata sam radio u Sloveniji i tamo sam operirao kilu sa obje strane. Oženio sam se prije deset godina pa nisam ni sa ženom a ni sa roditeljima bio u najboljim odnosima. Počinje me boljeti kičma, a osjećao sam se kao da sav polako propadam. Gledao sam ljude oko sebe pod sumnjom kao da su mi svi neprijatelji. Psovke se izrodile u meni čak i one najpogrdnije. Počinjem se malo po malo i alkoholu odavati, u meni počinje čisti nemir. Bio sam na bojištu sve dok Jajce nije palo, a ženu sam poslao u izbjeglice u Hrvatsku. Poslije pada Jajca dolazim u Hrvatsku. Zaposlio sam se nakon deset mjeseci. Počeo sam čitati knjige iz filozofije duha, knjige od nekih spiritista i bioenergičara i nekih vračara. Ali kad sam čitao neku iz spiritizma poželio sam se baviti time. Bio sam u Dubrovniku na terenu, mislio sam da će mi to popraviti situaciju. Čini mi se četvrti dan bavljenja tim postupcima iz knjige, pogoršalo mi se psihičko stanje, osjećao sam čak da se i zemlja trese. Otišao sam kod svećenika u Cavtatu da mi da neki savjet, a iza toga počeo sam dolaziti na mise u Cavtatu ali ne kao do tada sa skoro nikakvom vjerom u Boga. Uzeo sam nešto štampe, a ujedno i ovu malu knjižicu "Hvale i Zazivi Vječnom Ocu" od Marije Propetog. Čitam ove litanije i molitve od nove godine, a prije mjesec dana počeo sam ih moliti tri puta na dan, pa sam i krunicu počeo moliti tri puta na dan. Moram moliti makar kad legnem u krevet ležeći jer ne smijem nikome odati tajnu, ne bih da mi cimer ili bilo tko dozna jer bi me možda sputavali sa ovog najboljeg i najljepšeg puta. Moje se stanje psihičko, duševno i tjelesno dosta popravilo. Sa ženom i kolegama na poslu, a i s onima van posla u veoma sam dobrim odnosima. Vjera i ljubav jačaju u mom srcu. U knjižnici dižem vjerske knjige. Nedavno sam pročitao Sveto pismo. Bolju knjigu u životu nisam pročitao. Moram Sveto pismo čim prije nabaviti u kuću. Želim se što više približiti Isusu Kristu, on je najveći spasilac i svi oni koji su žrtvovali sebe idući njegovim putom oni nisu izgubili nego dobili. Ove molitve od Marije Propetog neću moliti samo sedam godina, nego dok sam živ.
O izmoljenim milostima moje majke Kate Kovačević rodom iz Bugojna po zagovoru Marije Petković dok je bila u izbjeglištvu u Brelima. Rođena je 1908. godine, a još uvijek sabrano moli cijelo Ružarije, moli iz Molitvenika, posti utorkom, srijedom i petkom. Ja, njezin sin, Zdravko Kovačević, ovo vam pišem na njezinu zamolbu i kako ona kaže - moli da joj ja odužim dug prema Službenici Božjoj Mariji Propetog Isusa Petković. Želi da vas pismeno obavijestim da joj je dragi Otac nebeski uslišao molitve po zagovoru Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković: prvu da joj ostane živ i bude pušten iz muslimanskog logora unuk Zlatko Kovačević; drugu da joj sin Zvonko Kovačević sa suprugom Antonijom Kovačević i unukom Gretom Kuna sa mužem i četvero djece ostanu u Bugojnu živi i zdravi i normalni; treću da se ona, moja mama Kata Kovačević vrati živa u Bugojno tj. da rat prestane i da se ona vrati i da još od druga dva sina ostanu kuće čitave. U prilog vam dostavljam sliku Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković koju je koristila moja mama prilikom obraćana sestri Mariji u molitvi i još vam dostavljam mali podsjetnik koji je moja mama Kata napisala svojom rukom kao izvorni dokument vjerodostojnosti navoda gore navedenih. Ovaj vaš plemeniti trud oko proglašenja blaženom Službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković ja osobno blagoslivljam, a isto tako obećavam da ću moliti na vašu nakanu dragog Oca nebeskog da blagoslovi svojim svetim blagoslovom sve ljude koji budu radili na tom uzvišenom projektu proglašenja blaženom Službenice Božje Marije Petković i da je nebo stavi na spisak blaženih i svetih. Ovu sliku Marije Petković mojoj mami Kati dala je vaša pok. sestra Nevenka Marčelić, naša draga prijateljica, a sada velika zagovornica kod dragog Boga.