U roditeljskom domu
U Blatu, na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. godine svjetlo je dana ugledala Marija Petković Kovač, kao osmo dijete oca Antuna i šesto dijete majke Marije rođene Marinović, kojom se Antun oženio nakon smrti svoje prve žene koja mu je ostavila dvije kćeri. U to je vrijeme Blato bilo imućno mjesto s oko 10.000 stanovnika koji su pretežito uzgajali vinovu lozu i masline, čije se vino i ulje dalo dobro unovčiti. Obitelj Petković Kovač pripadala je imućnijemu sloju, a za nju je radilo oko 750 najamnika.
Otac je svakom od svoje desetero djece priskrbio kuću i okućnicu. Neke su od tih kuća obitelji donosile znatan prihod od iznajmljivanja.
Glava i duša obitelji bio je otac Antun, ugledan i rado viđen član blatske zajednice, poznat po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega milosrdnosti, posebice prema siromasima, kojih je i u tako dobrostojećem Blatu bilo podosta. Upravo su ga težaci i siromasi osobito poštovali i voljeli, a Marija piše u svojim uspomenama da su mu tu ljubav i uzvraćali.
Ona nikada nije skrivala osjećaje što ih je gajila prema ocu, a o njemu je uvijek govorila s najvećim poštovanjem, tvrdeći da je otac svojoj djeci bio kao neka svetinja.Pravednost, istinitost, milosrdnost i ljubav bile su u njemu u najvećem stupnju savršenosti. Kaže da joj je bio uzor čije je vrline motrila i usvajala i da mu je privržena zato što je tako dobar i milosrdan prema siromasima, tako jednostavan i istinit kao čisto zlato.
Nakon očeve smrti 1911., jako je patila, ali se nije predala samosažaljenju nego je trijezno nastavljala brigu o siromasima, u granicama svojih mogućnosti, onako kako je to učila od oca.
Marija, istina, o majci govori s manje oduševljenja, možda stoga što upravo prema siromasima nije pokazivala onakvo razumijevanje kao otac, ali joj nikada ne uskraćuje dužno poštovanje i otvoreno priznaje da je majka strogo odgajala djecu u krepostima, radu, jednostavnosti, poniznosti, samoprijegoru i molitvi. Jednom zgodom kad je majka spriječila Mariju da pomogne dvjema sirotama koje je dovela sa sobom u kuću, Marija se pokorava i tiho u sebi izgovara vapijuću želju da joj Bog jednom dadne mogućnost da pomogne svima potrebnima koje susretne.
Za Mariju se s punim pravom može reći da je bila dijete izuzetnih sposobnosti. Njezin životopisac A. Matanić bilježi da je već prvih godina svjesnoga života pokazivala suosjećanje i razumijevanje i prema ostaloj djeci, osobito siromašnoj. Siromaštvo bližnjega nalazilo je velikoga odjeka u njezinu srcu i ucjepljivalo se u njezino dobro pamćenje.
S obzirom na obuhvatnu i sadržajno bogatu Marijinu pisanu ostavštinu, očekivali bismo možda u nje »put velikih škola«, ali toga u nje ne nalazimo. Mariji je, kao izuzetno bistroj i okretnoj djevojčici, protivno tadašnjim običajima, bilo dopušteno da već s pet godina počne pohađati pučku školu, koju završava s navršenih jedanaest godina.
Mogućnost za dalje školovanje postojala je u Zavodu i školi za žensku mladež koji su u prvim godinama 20. stoljeća u Blatu otvorile talijanske sestre Službenice Milosrđa. Marija pohađa u sestara samo školu, jer je roditelji, svjesni njezine sklonosti prema duhovnome staležu, žele držati podalje od samostana ne bi li je tako ipak pridobili za udaju. U školi se stručno usavršavala u šivanju i domaćinskim poslovima, što je roditeljima pričinjavalo osobito zadovoljstvo, a Marija je to shvatila kao usputno, jer kao prvotno kaže da je od redovnica dobila odgoj u krepostima i prve upute na putu savršenstva.