U gradu Rimu
U Europu se Marija vratila 1952. godine, i to u Rim. Uvidjela je da je za tad već međunarodnu Družbe kojoj je još prethodilo pravno institucionaliziranje, a i zbog komunizma u Jugoslaviji, uputnije imati Vrhovnu upravu u središtu kršćanstva.
Iako bez potrebitih sredstava, ali s dubokom vjerom u Božju pomoć, uspjela je doskora uz pomoć hrvatskoga franjevca, o. Karla Balića, gotovo u središtu Rima, pronaći i kupiti kuću prikladnu za Vrhovno sjedište Družbe.
Družba je 1956. godine postala papinskoga prava, čime je Marija uvelike osjećala da je privela u sigurnu luku lađicu Družbe Kćeri Milosrđa.
Nedugo potom, 1958. godine, u 62. godini života Marija je doživjela izljev krvi u mozgu što je prouzročilo djelomičnu uzetost. Duboko uvjerena da njezina zadaća u Družbi više nije u vođenju, nego u žrtvi trpljenja, molitve i prikazivanja Gospodinu, na kapitulu 1961. godine, nakon 40 godina Marija je predala svoju zahtjevnu službu vrhovne glavarice. Za njezinu nasljednicu izabrana je s.M. Julijana Franulović.
Marija je i dalje zdušno pratila događaje u Crkvi, posebice ona izazvana Drugim Vatikanskim koncilom (1962-1965). Unatoč bolesti i trpljenju primala je brojne pohoditelje, a sačuvala je i živu prepisku s mnogima, među njima i visokim crkvenim dostojanstvenicima. Posebice se zauzimala za čašćenje Boga kao Oca i njegova milosrđa.
Svoj je duh Bogu Ocu predala 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a tri godine potom zemni su joj ostaci preneseni u kućnu kapelicu u kući Vrhovne uprave, gdje su počivali sve do studenoga 1998. godine kad su na prijedlog Postulature za njezino proglašenje blaženom i svetom, preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici.
Svojim je sestrama Marija uvijek bila uzor kreposti vjere, ufanja i ljubavi koje je živjela velikodušnim, postojanim i radosnim srcem, što ju je još za života dovelo na glas svetosti.