• Slika prva

Osnutak

Družbu Kćeri Milosrđa TSR Sv. Franje osnovala je u Blatu na Korčuli g.1920. Marija Propetog Isusa Petković. Potaknuta Božjom providnošću, Marija je lice Isusa Patnika prepoznala u služenju siromasima, odbačenima i onima na rubu društva.  „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ (Mk 10,17). To je isto pitanje i sestra Marija Propetoga Isusa postavljala svojemu Gospodinu sve od vremena kada je, kao djevojka u Blatu, na otoku Korčuli, zauzeto radila u župi kao članica ili voditeljica više katoličkih društava: Anđelete, Kćeri Marijine, Društvo Dobroga Pastira, Udruga katoličkih majki i TFR. U njezinu je srcu odjeknuo jasan i razgovijetan odgovor: „Dođi i idi za mnom!“ Osvojena Božjom ljubavlju, odlučila se zauvijek posvetiti Bogu. Već kao djevojčica pokazala je veliku ljubav prema siromasima. Prema naputku biskupa dubrovačkog dr. Josipa Marčelić, Marija je g. 1917. godine, u jeku rata, pomagala u pučkoj kuhinji, u kojoj su se pripremali obroci za tri tisuće najsiromašnijih osoba, a vodile su je talijanske sestre Ančele.  . Uoči I. svjetskog rata i tijekom ratnih godina, vladala je velika bijeda. Zbog nepodnošljive oskudice ljudi su bili prisiljeni prodavati zemlju za kruh. Velika je većina stanovništva gladovala a neki i umirali. ... Godine 1914. stigla je na Korčulu bolest vinove loze. Uništeno vinogradarstvo, pojačano masovno iseljavanje, napokon i zarazna „španjolica“ koja je dodatno opustošila mjesto. Užasna ljudska stradanja, teško osiromašen puk, ratni stradalnici i bjegunci, prosjaci, udovice i siročad, neuspjela agrarna reforma, činili su mozaik sive blatske stvarnosti. Polovicom g.1919. Blato su posve napustile sestre Ančele i povukle se u Italiju. Dubrovački pastir, nakon što je godinama obzirno pripremao Mariju da se slobodno opredijeli za posvećeni život u rodnom mjestu, sada je pozove da sabere oko sebe pobožne i zdrave djevojke i osnuje redovničku zajednicu u Blatu kao svjedokinje Božjega milosrđa.  Marija je bila poslušna svome biskupu i time ostvarila svoj davni san – prvo besplatno sirotište sv. Vincence u skromnim prostorijama staroga samostana - i počela materinskim marom prihvaćati mjesnu djecu bez roditelja. .. Već nakon dvije godine rada sirotišta zbrinula je 25 blatskih sirotica. … Ona je u svoje duhovno materinstvo unijela postojanost i čistinu rodnog kamenjara, utisnula u nj toplinu ženske duše i majčina srca. U tvrd težački život, neimaštinu i muku oskudice, utkala je svjetlo nade i žilavu otpornost da se opstane s povjerenjem u život, ma kako njegova svakodnevica bila opora i ponekad nemilosrdna. Marija je shvaćala da se čovjek samo ljubavlju može pobijediti i Bogu ljubavi i milosrđa privesti, a zato je potrebno veliko srce i junačka vjera koju je Marija živjela i u njoj svednevice izrastala. Na poticaj dubrovačkog biskupa Josipa Marčelić, na svetkovinu Blagovijesti g.1919., Marija je postavila temelje svoje buduće redovničke zajednice. Na svetkovinu sv. Franje Asiškoga g.1920., u župnoj crkvi, tijekom svečanog euharistijskog slavlja, obuklo je redovničko odijelo prvih šest sestara Kćeri Milosrđa. Isti je dubrovački biskup na temelju pravila Trećeg reda sv. Franje, posebnim spisom g.1928.  kanonski ustanovio redovničku zajednicu biskupijskog prava. Tri desetljeća kasnije, 6. prosinca g.1956. zajednica je dobila papinsko priznanje i ujedno odobrenje konstitucija.

Skromni početak gorušičinog zrna, zalijevanog providnošću  Nebeskog Oca, obasjanog toplinom Njegove svemoćne ljubavi, urodio je plodom darovanim za radost Crkvi milog hrvatskog naroda. Plač sirota i udovica dopro je do nježnog srca Marije Petković Kovač, hrabre blatske kćeri, ražarene ljubavlju za brata čovjeka, poslušne Bogu i potaknute mudrim vodstvom dubrovačkog pastira. Mala družina od šest prijateljica bila je dovoljna za čvrst temelj, na kojemu će Gospodin početi graditi  zgradu nove redovničke Družbe. Na crkvenom zemljištu, u trošnoj, tijesnoj i neudobnoj crkvenoj kući, blizu župne crkve, rođena je franjevačka obitelj Kćeri Milosrđa. Odlomak iz pisane Povijesti Družbe  nam svjedoči: “ Još prije osnutka Družbe Kćeri Milosrđa, počelo je s radom ²Sirotište svete Vičence², u kojem je do njegova zatvaranja g. 1946. odgojeno 146 djevojčica i 2 dječaka. I tako, ostavši same, vodile su naprijed, uz pomoć Božju, Zavod, Dječje zabavište i Pučku kuhinju u kojoj se kuhalo za 3.000 siromašnih osoba koje su poslije rata ostale bez hrane.“  Marija je ovo sirotište smatrala početkom samaritanskoga rada svoje Družbe.

 

 

© 2017 DKM
Izrada web stranica: Dedal komunikacije