U služenju najpotrebnijima
U počecima sestre su radom svojih ruku uzdržavale do tristotinjak siromašne djece. Pomoć javne, mjesne i državne vlasti bila je neznatna stoga su se sestre morale na različite načine skrbiti za sredstva, pa im ni prošnja nije bila tuđa. Marija je više puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini, a obraćala se i na ondašnje Ministarstvo u Beogradu i dobivala pomoć za svoje sirote.
Stanje u ondašnjoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je izuzetno teško pa su mnoge sirote i udovice kucale na samostanska vrata, a Marija ih nije mogla odbiti nego je za svakoga pronašla bar neku pomoć. Kad je iz Rima od pape Pija XI. dobila 15.000 dinara pomoći, odmah je dogradila sirotište u Blatu kako bi mogla primiti što više djece.
Zdušan rad nove Družbe potaknuo je mnoge djevojke da se zapute u to plodno polje rada, što je Mariji omogućilo da preuzme vodstva mnogih dječjih domova, rad u župama i slično.
Tako je već 1923. godine preuzela brigu za stotinu djece u dječjem domu »Kolevka« u Subotici. Nakon toga otvara mnoga prihvatilišta za djecu po Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji.
Nije se vezivala na neki određeni prostor nego je išla onamo gdje je bilo potrebno. Ako bi se uvjeti promijenili i za njezine sestre ne bi bio više prikladan rad koji su započeli, spremno je napuštala takvo polje rada i usmjeravala se na novo.
Velikodušno se odazivala svakom pozivu za pomoć drugima, koja se ponajčešće očitovala kao duhovno-obrazovni odgoj djece i mladih, potom njega bolesnika i starijih osoba. Marija je bila i živi primjer darivanja, jer od nje nitko nije otišao a da nije štogod dobio, ako ništa drugo onda barem njezinu riječ utjehe i ohrabrenja, jer je bila nenadmašna u povjerenju u Boga i njegovu Providnost. Vjerovala je najdublje da će Bog nešto već providjeti za nevolju svakoga tko se njoj obratio.