Šesti dan devetnice blaženoj Mariji Propetoga
Blato, 5. srpnja 2023.
Šestog dana devetnice, žalosna otajstva krunice uz misli bl. Marije Propetoga predmolile su časne sestre i vjernici iz Blata.
Euharistijsko slavlje predvodio je Don Stipe Miloš, župnik župa Očišćenja Marijina u Smokvici i sv. Petra u Čari u koncelebraciji s vlč. Robertom Jugovićem, župnikom župe sv. Ivana Krstitelja u Županji, a don Željko Kovačević, župnik župe Svih svetih u Blatu je bio na raspolaganju vjernicima za sakrament pomirenja. Pjesmom je euharistijsko slavlje uzveličao župni zbor »Don Jakov Salečić« iz Smokvice pod vodstvom Joška Kunjašića.
U svojoj propovijedi, don Stipe je rekao: »Čuli smo današnja čitanja koja su nam dala do znanja što treba učiniti i kako ispuniti tu riječ Božju po Isusu Kristu, a koju su ispunili i ostvarili i braća Ćiril i Metodije i blažena Marija, kojoj se utječemo. To su tri slavenske zvijezde na nebu kršćanstva u koje možemo pogledati i sami se orijentirati u svom životnom pozivu, životnom staležu, u svojoj životnoj situaciji, kako bismo ostvarili puno zajedništvo i ono što nam nedostaje primili od njih po zagovoru a od Božje milosti po njegovoj ljubavi i milosrđu. I tako se jača naše zajedništvo Crkve koja je u trostrukom stanju: ona proslavljena, u kojoj su Ćiril i Metodije i blažena Marija i toliko drugi sveti i blaženi, ona živa, hodočasnička, kojoj pripadamo mi i svi skupa molimo za onu Crkvu, koja je u trećem stanju a to je stanje čistilišta u kojem su mnogi naši za koje molimo i slavimo misu.
Braća Ćiril i Metodije zovu se slavenski apostoli a rodom su iz Soluna, grci. Gospodin ih je iz njihova grčkog naroda, iz grčke Crkve izabrao kao onu sedamdeset dvojicu i poslao među slavenske narode. Budući da su bili predani Gospodinu i vidjeli ono što On od njih traži kao navjestitelja, bili su i učeni u to vrijeme. Došavši među slavenske narode, na područje današnje Ukrajine, Hersona, gdje se nažalost vode ratne bitke, tu su našli tjelesne ostatke, relikvije, trećeg Pape, Klementa I., obradovali se, ali ono što je najviše značilo za Crkvu i kulturu Slavena jest da su oni osluškujući, promatrajući dotadašnju kulturu pronašli način slova. Pismo su i jezik nazvali glagoljica. I tako, narodnim jezikom počeli naviještati Božju riječ, širiti Evanđelje i primati u krilo Crkve nove članove, nova plemena, nove narode. I nije to svima bilo drago. Ima onih koji imaju zavidne oči. Vide trun u oku brata svoga a ne vide brvna u vlastitome oku, pa su došle pritužbe. Oni su ostatke pape Klementa ponijeli prvo u Carigrad, a onda u Rim, da se opravdaju od tih tužbi. Na nekom čudnom jeziku slave Boga, čitaju Božju riječ, slave liturgiju. Kad su došli u Rim i objasnili Papi i predali mu relikvije svetoga Pape Klementa I. Papa je vidio da se radi o svetim ljudima, o ljudima koji su spremni na žrtvu. Ljudi koji su kao što je Isus rekao: nisu nosili ni viška sandala, ni odjeće, niti su tražili što za sebe, nego su nesebično zavoljeli ta plemena i te narode i Isusa Krista im donijeli, otajstva im približili. Ćiril je u Rimu, nažalost, umro 869., a Metodije je imenovan za biskupa, postao je nadbiskup Moravske i Panonije. Unatoč tome što je biskup i po službi nadbiskup, opet je imao problema sa zavidnima, pa je morao opet u Rim da opravda svoje poslanje, svoje djelovanje i Papa je to sve odobrio, tako da je glagoljica i staroslavenska liturgija bila slobodna kao i grčka i latinska. Upravo zahvaljujući ovoj dvojici svetih ljudi. Kad je Metodije umro 885. Godine njegovi učenici imali su problema, jedni su ostali u panoniji, drugi su došli u naše južne krajeve, gdje je glagoljica bila aktivna, rekli bismo do neki dan. Znamo iz informacija da se mnogi entuzijasti bore i nastoje srednjoškolcima prenijeti glagoljicu, da barem znaju čitati i tako se poslužiti knjigama u kojima ima puno skrivenih tajni naše kulture, naših ljudi, velikana poput Ćirila i Metodija.
A sada njihovo iskustvo, njihov život, kakve veze može imati sa blaženom Marijom Propetoga Isusa, čiju dvadesetu obljetnicu proglašenja slavimo u ovoj godini? Možda i nedovoljno svjesni veličine i važnosti te činjenice, da iz naše hrvatske sredine, konkretnije s jednog otoka koji nema ni 20.000 žitelja imamo blaženicu, imamo zagovornicu u nebu. To je za vjernika neizmjerno bogatstvo. Imati takvu posebnicu u nebu. Usporedimo, kad imamo nekoga iz svoje sredine u politici tako je lakše doći do ostvarenja nekih programa i nekih projekata, a zašto onda tako, na isti način, ne prihvaćamo činjenicu da imamo našu blaženicu u nebu? A treba nam duhovne pomoći. Naš narod je u krizi, jr je u krizi otvorenost životu i u krizi je obitelj, a to su dva elementa koji svjedoče vjeru ili vjeru niječu. Otvoriti se životu znači surađivati s Bogom. Stvarati obitelj znači Crkvu konkretizirati u ovom svijetu i činiti je da bude moćna, slati sedamdeset dvojicu i drugih kao što se dogodilo sa našom blaženicom. Ona je iz ove male sredine vidjela velike projekte Božje ljubavi, Božje ekonomije spasenja. Nije se uplašila, nije se povlačila, iako je to u jednom momentu bio problem, bila kušnja, ali zahvaljujući biskupu Marčeliću otvorili su joj se obzori. Prihvatila je Božju poruku, Božji plan, stvorila, zajedno s biskupom Družbu sestara, ali ne samo za otok, ne samo za Hrvatsku, ne samo za Evropu, nego kako Isus kaže: Bog želi da se svi ljudi spase. Tako je Marija, otvorena Božjoj providnosti, spoznavši Božje milosrđe, zaljubivši se u križ Isusov i njegove patnje, Božju riječ, Božju slavu, preko svojih sestara, koje su isto prihvatile, isto vjerovale, pošla po svem svijetu, od Argentine, pa dalje.
Večeras bi želio da malo ozbiljnije prihvatimo tu činjenicu posrednika nebeske milosti i naših potreba. Zašto? Zato što svi imamo zajedničko i sveti i blaženi i mi sada, živuća Crkva, a to je ono što izlazi iz Isusova nauka, iz Isusovih otajstava. Ako vjerujemo, onda želimo i trebamo Boga slaviti, Boga svjedočiti i Boga naviještati. Te tri zadaće Marija je tako ozbiljno uzela k srcu, da su i mnoge njezine sestre, koje su onda širile tu spoznaju, tu ljubav, da su see onda mnoge mlade djevojke odlučivale pristupiti Družbi i ostvarivati taj projekt. Kako je to Marija mogla? Onako kako je Isus rekao onima koje je pozvao: Uzmi svoj križ i pođi za mnom. Mariju je pratio križ od četvrte godine, kad je bila na smrt bolesna, pa u šestoj, pa dalje, ali ona je slavila Boga svojim patnjama i zato je uzela ime: Propetoga Isusa. On joj e bio zaručnik, On joj je bio prva ljubav i ljubav do kraja. Pratile su je patnje od početka, do njezine smrti 1966. u 74. Godini. Zato u ovoj liturgiji, u ovoj svetoj Misi u ovoj večeri naše pobožnosti odlučimo ne samo vjerovati Bogu, to svi čine, to nije nikome problem, ali slaviti Boga, onako kako ga Crkva slavi, jer mi nismo pojedinci, mi smo članovi jednoga tijela, koje se zove mistično tijelo Kristovo. On joj je glava, mi smo dijelovi. Svaki dio ima svoju zadaću. I zato slaviti Boga, svjedočiti Boga i naviještati Boga. U naviještanju i svjedočenju, mogli bi ispitivati se satima, kako stojimo. Marija je spoznala i tako opetovano govorila o Božjem milosrđu prije nego je uveden blagdan i pobožnost Milosrdnom Ocu. Ona je zagovarala ekumenizam, da se razdijeljene zapadne i istočne Crkve ujedine i slave zajedno jednoga i trojedinoga Boga. Zato imamo puno širine u poznavanju Marije i preko nje vidjeti što je Bog za mene pripremio da Boga slavim, svjedočim i naviještam.«
Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim moćima u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem moći.
Po završetku euharistijskog slavlja djeca, »Biseri Očeva Milosrđa«, pod vodstvom s. M. Anamarije Vuković izveli su scenski prikaz Marija.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze bl. Marije Propetoga
Galerija slika
