Hodočašće vrtića
Prikrao se je i taj dan, dan rastanka sa našim dragim tetama i vrtićem u kojem smo proveli nezaboravne prekrasne trenutke i u kojem smo se spremili za sljedeći važan korak u našem životu polazak u školu. Pružila mi se prilika (napokon !!!) da i ja nešto napišem o našem odlasku predškolaraca u Blato na Korčuli, od kud da krenem pa najbolje od početka...
Obavijest na oglasnoj ploči : Roditeljski sastanak za predškolarce , trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da se to odnosi na nas, već i tako brzo, mislim znala sam da će i taj dan doći, ali nije mi izgledalo da je tako blizu ipak u svemu tome ima jedna prekrasna stvar, a to je odlazak predškolaraca u Blato idemo Majci. Imamo privilegiju poći našoj blaženici o kojoj smo toliko toga kroz ove godine čuli i čiju smo milost i blagoslov toliko puta osjetili sada imamo priliku poklonit joj se u svetištu. Iskrena da budem jedva sam čekala taj roditeljski ne zato da bi dobila informacije o hodočašću, nego više jer me svaki put ponovo fasciniraju roditelji pitanjima i izjavama prije puta i utisci na povratku, zanimljivo je pratiti transformaciju nas odraslih u duhovnom smislu prije i poslije odlaska u Blato, za djecu je to prekrasan doživljaj druženja, putovanja sa društvom i roditeljima gdje smo usmjereni jedni na druge i to hodočašće ima veliku blagodat za naše obitelji u vidu druženja roditelja sa djecom, djece međusobno, ali mi odrasli uspijemo nadoknaditi neke propuštene razgovore tijekom godina mimoilaženja u vrtiću.
Ovaj odlazak za mene i moju djecu je šesti po redu, išla sam i kad mi djeca nisu bila obavezni ići kao i kad su bili predškolarci, za mene je to prekrasno iskustvo, trenuci boravka u Blatu su odmor za dušu i tijelo, svaki put kad trebam odgovoriti na pitanje kako je u Blatu odgovaram „ Blato je mjesto kojim se najbliže može čovjeku opisati Raj“... na svakom roditeljskom svake godine isto skeptična lica, začuđenost, kalkulacija (koliko traje put, kako je to naporno, bilo je i komentara tko sve mora ići ...) , no kako god bilo uvijek se dogovorimo oko detalja i krećemo na put.
Putovanje je kao i uvijek bilo ležerno bez stresa, treba se i na to naviknuti puno dječjeg smjeha, pjesmica, naizmjeničnog čuvanja djece i ispijanje kave uz ugodne razgovore, sve je upućivalo da mora biti plodonosno. Pri ulasku u Blato svi ostaju zatečeni ljepotom okoliša, tišinom koja tako miluje uši, smirenošću, strpljivošću, tolerancijom domaćina na grupu pješaka koji hodaju širom po cesti razgledavajući i diveći se svemu, ali doslovno svemu što oko je vidjelo. Na kratko smo obišli samostan, ručali u konobi gdje su nas primili kao i uvijek više nego srdačno i toplo, svaki put se divim tim ljudima koliko uživaju u gostoprimstvu nas hodočasnika, Bože hvala ti na tim prekrasnim ljudima i na svemu što smo od njih primili, ne samo hranu za tijelo, nego i za dušu , posebno se želim zahvaliti obiteljima i štovateljima Majke Marije koji su se ponudili da nama koji smo došli ponude i opskrbe smještaj, veliko im hvala i obilje Božjeg blagoslova na njih i njihove obitelji koje su sudjelovale u organiziranju boravka u Blatu, stvarno bilo je više nego prekrasno i više nego ugodno opet biti kod vas .
Drugi dan boravka mogao bi se nazvati duhovnim elektrošokom, barem ga ja tako doživljavam baš svaki put. Pokušat ću to malo slikovitije pojasniti: ujutro vam nahrane obilnim doručkom tijelo, i onda onako zadovoljan umiren kreneš laganom šetnjicom prema svetištu i misliš si -Bože kako je lijepo, stvarno je prekrasno i hvala Ti na svemu, milina!!! Na rasporedu je predavanje (poneki traže način kako izbjeći to sad neko „davljenje“ ili se barem potrude čisto iz pristojnosti, a neki iz nemogućnosti brzog trčanja punim trbuhom ostanu i poslušati „ što god da ovaj predavač ima za reći“, ima i onih koji jedva čekaju da predavanje počne neki iz znatiželje, neki iz produhovljenosti, a neki kao ja iz iskustva-ne bi si htjela umisliti da spadam u ove prije navedene grupe). Predavanje je bilo na temu Milosrđe u obitelji-odlično, pa da čujem što se novog može ponuditi na tu temu... Kratko predstavljanje predavača i krećemo... Nisam jedna od onih koje vode bilješke pa onda stručno prenose bližnjima, ja sam sebična i puštam da me Duh vodi kamo hoće tako da neke dijelove predavanja nije da nisam čula nego me je s vremena na vrijeme piknulo nešto baš za mene kao npr.:
- u brak uključit Isusa (bravo brate eto novosti) koliko puta sam Ga ostavila u ovih 17 g. Izvan ringa i gurala po svom .... čudim se kako svi olako zaboravljamo pred kime smo dali zavjete
- supružnici koji imaju aktivan molitveni život ostaju zajedno, potpisujem teško je to ostvariti jer ima jedan kojem se to ne sviđa pa udara na sve strane da nas omete u moliti, odlascima na Mise
- molitva u obitelji sa djecom (je samo taj pothvat je dosta velik, lakše mi se popet na Himalaju nego sakupit sve ukućane u isto vrijeme na istom mjestu)
- duhovni raskorak supružnika: kaže velečasni zna krivac za neslogu, rastave i probleme u braku biti duhovni raskorak da jedan od supružnika duhovno odskoči a drugi ostane (maltene vjeronauk 8. razreda o.š.) ooooo da poznato mi je koliko sam razgovora vodila sa svojim prijateljicama, životno vrlo životno
Bilo je još puuuno toga evo ovo me se je najviše dotaklo, moram priznati bilo je tu tokom predavanja raznih pogleda između parova koji su došli zajedno, bilo je i škrgutanja zubima (u stilu e kad dohvatim ovog mog kad se vrati sa kave odmah će ga prosvjetlit ...), najviše mi je žao onih koji nisu bili prisutni jer nitko se sa ovakvog predavanja ne može vratiti na staro, mora biti nekih promjena naravno na bolje.
Dobro duhovno prodrmani krenuli smo pogledat što su djeca pripremila, svakako svako navija za svoje, ali moramo priznati da se tu vidi sav trud, rad , znanje i žrtva naših teta koje stvarno puno ulažu u našu djecu. To bi se u najblažem obliku moglo nazvati Revijom talenata, bravo za Mariju, bravo za tete, bravo za djecu, a jao za roditelje jer dolazi vrijeme kad djeca odrastaju i odlaze u sasvim novi drugačiji svijet, počinje škola. Plaču roditelji suza suzu stiže, bar je kod mene tako ali ne zbog talenata moje djece nego jer je završilo vrtićko doba.
Vračajući se u Zagreb na putu je također bilo veselo, na trajektu smo gledali utakmicu, skoro svi vrtići kao jedna obitelj navija, djeca su našminkana neki kockice, neki zastavu, trubimo navijamo i naravno pobjeđujemo!!! U autobusu utisci, počinju razgovori teološki, duhovni, a ja se smijuljim dobrodošli u klub "Ovisnika o Blatu", odradili ste svoji prvi aerobik za dušu nakon prvog ne odustajte makar imali tisuću razloga protiv, nađite jedan Za i vjerujte sve će se isplatiti . Svim bivšim, sadašnjim a posebno budućim hodočasnicima želim reći najljepše vrijeme provedeno sa djetetom u vrtiću je trenutak odlaska u Blato, nitko se od tamo ne vraća isti, i ništa više nije isto. Tko ne vjeruje neka proba!!!
Kristina Mrzljak, majka