Četvrti dan devetnice bl. Mariji Petković
Četvrtoga dana devetnice, 3. srpnja 2024., po već ustaljenom rasporedu, blaženici su hodočastili župljani župe sv. Josipa iz Vela Luke. Dio njih je došao pješice, zajedno sa svojim župnikom don Hrvojem Katušićem koji je u zajedništvu s domaćim župnikom don Željkom Kovačevićem predslavio misno slavlje u samostanskom dvorištu uz svetište bl. Marije Propetoga. Pobožnost svete krunice slavnih otajstava uz blaženičine duhovne misli predmolile su članice OFS-a i drugi župljani. Liturgijsko je pjevanje predvodio njihov župni zbor »Don Ivo Oreb« pod vodstvom Tončija Oreba.
Misnik je u propovijedi istaknuo da smo se okupili da slavimo ženu sveta života, a Providnost je dala da dok se pripravljamo na slavlje njezina blagdana bude i blagdan sv. Tome apostola kojega pamtimo po njegovoj nevjeri. »Svatko se u životu susreo s nekim nevjernikom, ili barem zna za onoga tko za sebe kaže da ne vjeruje, a danas je u svijetu takvih sve više. Mnogo je onih koji deklarativno pišu da su katolici i kršćani, a svojim životom pokazuju da su nevjernici. Nevjeru susrećemo i u vlastitom životu. Pitanje nekih sumnji i traženja vezuje se uz svaki svetački život. I bl. Marija Propetoga našla se u teškoj bolesti, agoniji i iscrpljenosti. Iskusila je ono što se u duhovnosti naziva mračna noć duše. Pitala je Gospodina gdje je, jer ga više nije prepoznavala u svom životu. Ta intimna, duboka pitanja nisu znak pogrešnoga puta, jer i sâm naš Gospodin, raspet na križu, vapije: Bože moj, zašto si me ostavio? Sumnja i nesigurnost koja se javlja u našem srcu može biti znak autentičnoga, radikalnog života u kojem tražimo Gospodina.
Za svetog Tomu je ostao pridjev – nevjerni, a možda bi bio bolji hrabri. Nakon Isusove muke i smrti na križu, učenici se razbježaše, Petar pada tri puta u zataji, jer nije spreman na mučeništvo. Učenici su se povukli i u strahu od Židova zatvorili u dvoranu. Kad im se Isus ukazao u dvorani, jednoga od njih nema među njima. Taj se očito nije bojao, nego je ostao među narodom, iako je svjestan onoga što bi ga moglo snaći. Taj od svih Isusovih učenika možda ima i najviše hrabrosti kad se u tom trenutku usuđuje napuštati sigurnost dvorane i izlaziti van. On opet dolazi među njih i kad mu njegova braća i učenici govore da su vidjeli Gospodina, on im ne vjeruje. Toma ne vjeruje zato što oni objavljuju nešto toliko veliko – radosnu vijest da je Učitelj, onaj koji je bio razapet, i dalje živ, a vidi da su oni i dalje u dvorani, vrata su i dalje zatvorena. Po njihovu životu Toma zaključuje: Da ste vi vidjeli Gospodina, valjda bi vam se nešto promijenilo, više ne biste bili u strahu. Zato se pitamo, kada sretnemo nevjernike u svome društvu, u svojim zajednicama: Je li razlog njihove nevjere možda to kako mi živimo? Možda mi i dalje stojimo zatvoreni u nekim dvoranama? Je li nam Bog najvažniji, je li nam on na prvom mjestu ili je umjesto njega na prvom mjestu nekakva naša sigurnost, imovinski probitak, neke sitne zajedljivosti, zamjeranja, neopraštanje? A drugima govorimo: Mi smo vjernici. Možda je razlog za to što netko ne vjeruje u Istinu taj što mi kao vjernici svoj život živimo nedovoljno autentično. Kako ja živim svoju vjeru? Koliko ja svjedočim to oduševljenje za Gospodina? Vjerujem li da je ovaj zemaljski život samo prolaz, prijelaz u vječnost? Živim li za zemaljsko ili živim za nebesko? Mogu li još više posvjedočiti svojim životom da meni ovo zemaljsko nije važno? Veliki sveci, poput sv. Franje, bl. Marije Propetoga, tako su živjeli da su druge zanosili za ono nebesko. Sve su ostavili da krenu za Bogom. To rađa vjerom u ljudi.
Kad nas same pogodi nevjera, kad nas pogodi sumnja, nesigurnost, onda vidimo što Gospodin čini s Tomom koji dolazi pred njega. Gospodin zove Tomu: Dođi k meni, stavi svoju ruku u moj bok, stavi svoje prste u mjesto čavala. Gospodin nam pokazuje put. Kada u životu dođemo u trenutke sumnje i poteškoća, Bog nas uči da idemo i dotaknemo Gospodinove rane. Kada dotakneš njegove rane, tad se rađa vjera. Ne rađa se u udobnosti, u sigurnosti, nego se rađa u trenutku boli, a Gospodinove rane su boli ovoga svijeta. Kada u ovome svijetu mi prilazimo onima koje su potrebni, nemoćni, kada dotičemo njihov križ, tad se rađa vjera. Gospodin nas zove da u svome životu, na putu naše osobne vjere, tražimo u svome mjestu i u svome životu upravo one koji su najranjeniji. Kad njima služimo, kad dio njihova križa uzmemo na sebe, tad se rađa vjera. Neka ta vjera koju ćemo prepoznati u doticanju Gospodinovih rana bude onda poticaj da tako živimo svoj život, da oni koji nas susretnu vide u našim očima, u pogledu i osmijehu da ne živimo za ovaj svijet nego za kraljevstvo nebesko.«
Euharistijsko je slavlje završilo procesijom s blaženičinim relikvijama u svetište i blagoslovom, te osobnim čašćenjem.
Članovi udruge »Iskra svjetlosti« iz Splita, koja okuplja osobe s intelektualnim poteškoćama, u samostanskoj je dvorani izvela predstavu: »Sedam darova Duha Svetoga«.
s. M. Jasminka Gašparović,
promicateljica kauze za proglašenje svetom bl. Marije Propetoga
Galerija slika
