Četvrti dan devetnice –3. srpnja 2021.

Dan molitve za duhovna zvanja, za mladomisnike i one koji će položiti doživotne zavjet

Četvrti dan devetnice –3. srpnja 2021.

Četvrtoga dana devetnice uoči blagdana blažene Marije Propetoga radosna otajstva svete krunice predmolile su članice zbora mladih »Stope«, koje su, pod vodstvom Ivane Šeparović, predvodile liturgijsko pjevanje na euharistijskom slavlju koje je, kao i proteklih dana, predslavio don Josip Galić, župnik župe Presvetoga Srca Isusova, Potoci (BiH), u koncelebraciji s vlč. Robertom Jugovićem, župnikom župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji, a u župnoj crkvi Svih svetih ispovijedao je župnik don Željko Kovačević.

»Moderni mudraci, a zapravo zavoditelji u ovome svijetu, žele spojiti i pomiriti nepomirljivo. Žele spojiti nespojivo: dobro i zlo, moral i nemoral. Imaju krilaticu: 'Sve su vjere iste, samo se ljudi drugačije mole Bogu.' A s tim se slažu i neki kršćani: 'Tako je, sve je to isto, najvažnije je Boga moliti.' Točno. Sve su te religije iste, osim kršćanstva! U svim tim religijama čovjek pokušava nemoguće, pokušava svojim talentima i sposobnostima dosegnuti Boga, a u kršćanskoj vjeri Bog dolazi čovjeku u susret! To je jako velika razlika, to je ta posebnost kršćanstva. Bog računa s nama ljudima. Bog od početka uzima odabrane ljude za svoje glasnike i šalje ih ljudima. U Starom zavjetu susrećemo proroke, važne i velike kraljeve, suce, a svima je bilo zajedničko izabranje da prenesu Božju vijest o njegovu dolasku u svijet i da narod pripreme za taj dolazak. Veličanstveni vrhunac i događaj je utjelovljenje Sina Božjega. Nekoć Bog govoraše po prorocima, a konačno u ove dane progovori nam po svome Sinu koji postaje jedan od nas. Postaje na trenutak prolazan, siromašan, da bismo mi postali vječni, da bismo se obogatili njegovim siromaštvom da bismo se izliječili njegovom boli, njegovim križem, njegovom patnjom. Isus od prvoga dana svoga javnog nastupa računa s ljudima. Bira prve apostole, učenike i šalje ih u svijet. Tko su ti ljudi? Lijepi? Pametniji od drugih? Sposobni? Hrabri? Odvažni? Ma nipošto! Svašta je tu bilo, a i dan-danas ima more ljudske slabosti. Promotrimo samo apostole. Evo, danas slavimo svetoga Tomu – sumnjivac da nije mogao biti veći, a slušao je Isusa tri godine. Bio je u Isusovoj višoj školi, slušao od njega da će doći patnja, da će ga izdati, da će se svi oni raspršiti, da će doći muka, a onda će on uskrsnuti. Na sve to Toma kaže: 'Ne, ne vjerujem dok ne stavim svoj prst na mjesto čavala i ruku u bok.' Petar se zaklinjao na vjernost,a pred nekom je vrataricom izdao Isusa, zatajio ga. Ostali se učenici prestrašili i pobjegli. To je ta naša ljudska snaga s kojom i naš Bog računa. Njegova milost uvijek iznova preobražava ovo ljudsko smrtno, slabo, nesavršeno. A sjetite se samo što se nakon Pedesetnice dogodilo s tim istim Petrom i Tomom. Nemoguće je da su te kukavice svojom snagom stale neustrašivo pred Židove, pred židovsku vjersku vlast i pred rimsku vlast i rekli: 'Radite s nama što hoćete, mi smo ga vidjeli, Isus je uskrsnuo. 'I to su konačno i potvrdili svojim životom.

Danas, razmišljajući o duhovnim zvanjima, znamo da trebamo moliti za duhovna zvanja u Crkvi. Isus nas na to poziva. Oni danas zove pojedince, ali jesmo li ga mi kadri čuti u buci ovoga svijeta, između tolikih igračaka koje nam svijet nudi? Je li mladi čovjek kadar čuti Božji zov? Zato treba moliti da od ove šake jada Bog učini čudo. On ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane. To je avantura u koju se Bog upušta s nama i koliko Bog bude u nama prisutan toliko smo sposobni poslušati ga i slijediti. Prva je Crkva rasla iz dana u dan i bilo je među njima mnogo sposobnih, ali se sva njihova sposobnost očitovala u suradnji s Bogom. I sveti Pavao upozorava: 'Gledajte braćo sebe pozvane, nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih, nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake…' Sjetimo se svetoga Leopolda Bogdana Mandića. Gledajući ljudski bio je malen rastom, sitan, mucao je, a što je Bog učinio s tim slabim tijelom? Postao je najpoznatiji ispovjednik i uzor u cijeloj regiji Padove. Sveti Ivan Maria Vianney nikako nije mogao u sjemeništu položiti školske ispite, posebice latinski na kojem se služila liturgija. Ali kad su vidjeli kolika je njegova ljubav prema svećeničkom zvanju, pustili su ga i zaredili. Stavili su ga u neku malu zabačenu župu u kojoj su ljudi bili otpali od vjere, ateisti, nisu vjerovali u Boga. Kad su se tu počele događati promjene, kad su ljudi počeli dolaziti u crkvu na misu i sakramente, svećenici, sveučilišni profesori i veliki propovjednici dolazili su u to malo selu da vide to čudo od svećenika. Govorili su mu da i oni propovijedaju, ali se nitko ne obraća, i pitali ga u čemu je tajna obraćenja njegovih župljana? On je samo rekao da se moli za svoje slušatelje. Ivan Maria Vianney nije se uzdao u svoje pametne riječi i svetopisamske citate, nego u milost Božju koja je iznad njega. Sveti Pavao u današnjoj poslanici spominje neki trn u svome tijelu, ali ne kaže što je to. Samo ističe da je to njegova slabost, ali mu je Božja milost snaga. Koliko dopustimo Bogu i njegovoj milosti, toliko će se Bog proslaviti. Čim mi počnemo računati sa svojom pameću, sa svojim sposobnostima, ljepotom, šarmom, nema od toga ništa.« Propovjednik se potom osvrnuo na stanje u Europi i katoličkim školama koje su, oslanjajući se na vlastite sposobnosti, propale i ne mogu se po svojim programima ni zvati više katoličkima i zaključio: »Mi smo sa svojim sposobnostima sami rušitelji, ali mi i Božja milost zajedno nezaustavljiva smo sila u ovom svijetu.«

Euharistijsko slavlje je zaključeno pjesmom i molitvom blaženoj Mariji Propetoga i molitvom za izbor novoga dubrovačkog biskupa.

Galerija slika