Svetište blažene Marije Propetog Isusa Petković nalazi se u Blatu na Korčuli, u »Kući matici« družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje. U ovom samostanu bl. Marija Propetog utemeljila je istoimenu Družbu te je počela svoj redovnički život i djelovanje.
Prostori svetišta nalaze se u prizemlju samostana ispod samostanske kapele »Krista Kralja«. Središnji prostor svetišta je kapela (kripta) bl. Marije Propetog, sa ispovjedaonicom i sakristijom. Uz ove prostore, a vezano na zajednički ulazni trijem svetišta, nalazi se manji muzej posvećen životu i djelu Blaženice. Na ulazni trijem svetišta nastavlja se klaustar samostana iz kojeg je ujedno i glavni ulaz u sam samostan.

Kapelu bl. Marije Propetog Isusa čine molitvena dvorana, prostor oltara i apsida sa sarkofagom Blaženice. Apsida sa sarkofagom je na mjestu na kojem je prethodno bio grob blažene Marije Propetog. Kameni sarkofag izrađen je od bijelog kamena iz Visočana, a izradio ga je klesar Mirko Matulović iz Žrnova. U obodnom zidu apside nalazi se pet niša, a u centralnoj se nalazi moćnik s relikvijom Blaženice. Postolje oltara dio je živih stijena sa kamene obale poluotoka Ratak u Prižbi, na kojima je bl. Marija običavala sjediti dok je pisala prve Konstitucije Družbe Kćeri Milosrđa.

Menza oltara je od orahova drva. Svetohranište je smješteno u apsidi bočne lađe svetišta, a rad je akademskog umjetnika Jeronima Tišljara iz Zagreba. Rad istog umjetnika su vitraji u samom svetištu, kao i vitraji u ulaznom trijemu. Kameni reljef na bočnom zidu kapele rad je akademskog kipara Ante Sardelića iz Blata. Na njemu su prikazani karakteristični prizori iz života bl. Marije Propetog Isusa. Zidovi kapele obloženi su kamenom slaganim tehnikom suhozida poput tradicionalnih korčulanskih »meja« (suhozidi pomoću kojih su stvarane plodne oaze zemlje). Obrada ostalih zidova u prostorima svetišta također je rađena uporabom autohtonih materijala i tehnika.

Prostor za ispovijed čini pretprostor za pripremu i ispit savjesti te prostor za razgovor sa svećenikom.

Muzej uz svetište svojim postavom govori kako o »zemaljskom« putu bl. Marije - okruženju u kojem je rođena i odrasla, počela svoje djelovanje, te putu njene Družbe i njihovih dobročinstava, tako i o njenom »duhovnom« putu - temelju sveg njenog života i rada. Izrada cjelokupnog postava muzeja još je u tijeku.

Iz ulaznog klaustra samostana vode stube za terasu – predvorje stare kapele samostana - mjesta u kojem je bl. Marija svakodnevno boravila i molila.

Kameni masivi stuba, isti koji su bili ugrađeni u staro stubište prilaza ovoj kapeli, izlaze iz masivnog kamenog zida u kojeg su ugrađeni reljefi (odljevi u betonu) - radovi djece iz dječjih vrtića i sirotišta koje vode Marijine duhovne kćeri po cijelom svijetu. Tema im je ljubav i djelo bl. Marije viđeno očima »njene« djece. Križ na vrhu stubišta jest isti koji se nalazio i uz prijašnje stubište, a ispred kojeg je Blaženica voljela biti i moliti.

Voda koja izvire iz zida ispod stubišta znak je čistoće i utažene žeđi. Cijela kompozicija ovog dijela samostana rađena je na tragu razmišljanja o životu Blaženice, te stavu koji izlazi iz njezina života: samo se sa očuvanim srcem djeteta, a preko križa, može dosegnuti plavetnilo neba.

Rad na uređenju svetišta iziskivao je velike prostorne i građevinske preinake te sanaciju postojećeg samostana, tako da je pri završetku cjelokupna njegova obnova i rekonstrukcija.

Obnovljeni samostan, svojim uređenjem, želio je biti i ostati »Kuća matica« ove Družbe u kojoj će na svakom koraku biti moguće osjetiti dio misli i želja bl. Marije vezanih za zadaću koju je postavila sebi i svojim duhovnim kćerima razasutim po cijelom svijetu.

Projektirao, nadzirao radove i opisao,
Josip Vidović, arhitekt

  Duhovni centri