Riječ utjelovljena
Stavljam ključ u bravu i izlazim u vrevu dana.
Sunce se rađa opet iznova na istoku grada.
Priroda se budi i obnavlja.
Susrećem lice čovjeka koje se mamurno probija,
susrećem lice nasmješenog djeteta,
susrećem tijek prolaznog vremena.
Dok zatvaram vrata,
i pospremam ključ,
raduje me vječna sreća: Riječ utjelovljena!
s. M. Anamarija Vuković