• Slika prva

Povijest

Hrvatska provincija Krista Kralja izravna je baštinica prvih početaka Družbe. Sestre hrvatske provincije povlaštene su da mogu i danas raditi u kućama koje su otvorene na samom početku. Ako želimo govoriti o povijesti hrvatske provincije, moramo krenuti od povijesnih činjenica hrvatskog naroda, te društvenog i materijalnog stanja u vremenu u kojemu Družba nastaje. U teškim danima nakon I. svjetskog rata, danima siromaštva, nebrojenih udovica i siročadi, pogođenih zaraznim bolestima ljudi, stoke, pa i imanja, vapilo se prema nebu. Jedna od onih, koji su u svojem vremenu posve spontano nudili odgovore, bila je Marija Propetog Isusa Petković. Plač sirota i udovica dopro je do nježnog Marijinog srca, ražarenog ljubavlju za brata čovjeka, poslušnog Bogu i potaknutog mudrim vodstvom dubrovačkog biskupa mons.

Josipa Marčelića. Marija je sa svojim prijateljicama nastavila djelo sestara Ančela, koje su se, uvjetovane političkim prilikama, morale povući iz Blata. Prihvatile su rad u Sirotištu svete Vičence, u kojem je do njegova zatvaranja 1946.godine, odgojeno sto četrdeset šest djevojčica i dva dječaka. Vodile su naprijed, uz pomoć Božju, zavod, Dječje zabavište i Pučku kuhinju. Mala družina od šest prijateljica bila je dovoljna za čvrst temelj, na kojemu će Gospodin g.1920. početi graditi zgradu nove redovničke Družbe. Tek iznikloj zajednici, nadošli su problemi različite vrste. Najteži bijahu oni materijalne naravi. Marija traži pomoć pape Pija XI i kreće na dvomjesečni put po Slavoniji, u prošnju hrane za potrebe u Blatu.. Godine koje slijede bile su obilježene putovanjima, prošnjom, ali i otvaranjem novih kuća po Slavoniji, Dalmaciji, Makedoniji, Srbiji. Od g.1919. do g.1931., Marija i njene sestre ostvarile su 13 različitih razdoblja prošnje, a najviše puta posjetile su Suboticu i okolna mjesta.Upravo se u Subotici otvara druga kuća ove provincije. Božja Očinska ruka nosila je štitila ovu malu Družbu, počela su stizati nova zvanja. Već g.1940. ova dvadesetogodišnja Družba, imala je za miraz 25 otvorenih zajednica u kojima je djelovalo 170 sestara sa razvijenim opsežnim apostolatom. Utemeljiteljica je već g.1936. poslala prvu grupu sestara u Argentinu, i posijala sjeme za buduće provincije u Južnoj Americi 1941.

Nisu sestre mučile samo neimaština, glad i različite bolesti. Težinu križa osjetile su i od različitih državnih vlasti. G.1941. dječji dom Kolevka u Subotici biva zatvoren od mađarskih vlasti. Posebni pečat života i rada provinciji donosi dolazak komunističkih vlasti, koje su tražile od sestara da napuste neke domove i zatvore kuće. U pitanje je došlo preživljavanje i opstanak. Sestre su teško radile kako bi se prehranile. Mogućnost da u skladu s karizmom Družbe ostvaruju svoje poslanje, pronašle su na župama. U crkvama i župnim prostorijama počinju katehizirati djecu i mlade. Zapošljavaju se u 4 njemačka staračka doma. Dvije zajednice otvorene su u Kanadi, za pomoć u pastoralu naših iseljenika. U komunističkim vremenima naši samostani postaju utočišta. U njima se djeca tajno krste, primaju sv. Sakramenti, sklapaju brakovi. Posebna briga posvećena je posjećivanju bolesnika.

G. 1998. država priznaje naše vrtiće sa centralom u Zagrebu, kao javne ustanove pod imenom DV Marija Petković. Do znatnih promjena dolazi g.1991. uvođenjem vjeronauka u škole, te preko 20 sestara, koje su do tada radile na župi, počinje raditi u školi. Agresija na Hrvatsku g.1991. i rat, a zatim i rat u BiH, donijeli su nova stradanja. Teški vapaj naroda potiče na konkretna djela. Sestre skupljaju pomoć za prognanike i primaju ih u svoje zajednice. Morale su privremeno napustiti svoje kuće u: Osijeku, Valpovu, Novskoj, Zemuniku, Dubrovniku, Uskoplju, a veza sa sestrama u okupiranom Cavtatu bila je jedno vrijeme potpuno prekinuta. Sestre u Vojvodini, kao i svi Hrvati, bile su izložene proganjanju i psihološkom ratu. Nadu za novi početak donijelo nam je međunarodno priznanje RH u siječnju g. 1992. Razdoblje slobode donosi nove izazove, zarobljenosti i potrebe. Sestre traže i pronalaze nove oblike rada sa mladima.

Dan velike radosti za hrvatsku provinciju osvanuo je 21.11. g. 1989. Zemni ostaci službenice Božje Marije Propetog Petković vraćeni se u rodno Blato. G. 2002. i g. 2003. su godine plodne priprave za beatifikaciju. Organizirana su tri nacionalna natjecanja za djecu i mlade, osnovana grupa mladih Biseri Očeva Milosrđa i odraslih Suradnici Kćeri Milosrđa.. G. 2003. 17. svibnja, zemni ostatci službenice Božje svečano su preneseni u novo svetište, a 6. lipnja iste godine, Sv. Otac Ivan Pavao II pohodio je Dubrovnik i proglasio blaženom Mariju Propetog. Ovi milosni događaji nisu nas samo učinili sretnima i ponosnima, dali su nam novi poticaj za daljnji angažman. Sukladno tome, u samostanu na Ugljanu otvoren je duhovni centar. G 2004. u Blatu je započela, sada već tradicionalna, proslava Dana vrtića Marije Petković. Ured Kauze od g. 2007. djeluje u Pločama. G. 2005. osnovana je Zaklada Bl. Marije Petković koja pomaže školovanje djece iz siromašnih i obitelji s brojnom djecom. Sve nabrojeno nije ni izdaleka dovoljno obzirom na izazove sa kojima se sestre u Hrvatskoj danas susreću. Aktualno je pitanje kako danas ostvariti karizmu Kćeri Milosrđa na ovim prostorima. Prva poteškoća s kojom se suočava i većina redovničkih zajednica u Hrvatskoj, nedostatak je novih članova.

Bog jedini zna kamo nas vodi. Karizma Utemeljiteljice potiče nas i obvezuje izgrađivati kulturu života, koja život štiti i prihvaća ga kao dar Božji od rođenja do prirodne smrti. Pozvane smo prepoznati veličinu i dostojanstvo svakog čovjeka, osobito patnika. Molimo blaženu Mariju Petković za zagovor, nju, koja je bila osjetljiva na socijalnu nepravdu, zauzimala se za obitelji, djecu i mlade, koja je iskazivala neizrecivo poštovanje prema Nebeskom Ocu i njegovoj svemoćnoj providnosti, vođene geslom Družbe primljenim od svoje blažene Utemeljiteljice: BUDI VOLJA TVOJA!

 

 

© 2017 DKM
Izrada web stranica: Dedal komunikacije