Dom izbjeglica - Ilica 83 ( Zagreb)

Ukratko:

Zagreb - »Dom izbjeglica« - Ilica 83

1941. – 1942. (točan datum početka i kraja rada nije naveden)

Zavod za gluhonijeme u Zagrebu – otvoren je za vrijeme rata kao prihvatilište za djecu s ratnih područja. Otvorio se na brzojavnu dozvolu uprave Družbe, a na zamolbu Ministarstva. Sestre u Zagrebu su dogovorno prihvatile rad oko izbjeglica u Domu za gluhonijeme, s dozvolom biskupa Lacha, i zaposlilo se 16 sestara, jer je bio veliki i težak posao. Mislilo se da će ovaj rad trajati samo 1 – 2 mjeseca, a protegao se na punih 9 mjeseci. U njemu su boravila djeca, dok bi se oporavila ili postala sposobna za preseljenje u druge dječje domove. Dnevno ih je bilo u zavodu do 120, a kroz zavod ukupno ih je prošlo preko 1800. Kćeri Milosrđa su toj djeci, koja su dolazila u najjadnijem stanju, zamijenile roditelje, s najnježnijom materinskom ljubavlju i najbrižljivijom očinskom skrbi: djeca izgladnjela, bolesna, opterećena ratnim strahotama užasnuta svime što su doživjela. Skrblju i ljubavlju časnih sestara vidljivo su se oporavljala i postajala sposobna za život.

Djeca su bila iz Bosne i Like. Vlast ih je »pokupila« kako bi spasila njihove mlade živote od očite pogibelji koja im je prijetila u ovim vrlo teškim danima za narod. Jednom je transport doveo 400 djece kojima su roditelji poginuli ili su morali bježati pred strahom progonitelja. Djeca su bila zamazana, zapuštena, izgladnjela, okužena raznim zaraznim bolestima: šarlahom, tifusom, dizenterijom, a najviše šugom, puni ušiju. Toj djeci morala se odmah dati prva pomoć, okrjepa i higijena. Prvi dan kad su došla djeca, poslijepodne i poslije pola noći, sestre su ih samo šišale i kupale, a onda kako je koje dijete bilo spremno, stavljalo ga se u krevet i davala mu okrijepa. Bolesne su opet stavljali u posebnu dvoranu. Bio je veliki i teški rad oko ove zapuštene djece. Kad bi se koji od dječaka ili djevojčica oporavio, vlast bi ga maknula u drugi Dom, a nanovo bi donijeli drugu djecu.

Kako je ovaj rad prihvaćen samo privremeno preuzvišeni, nadbiskup Alojzije Stepinac rekao je s. M. Gabrijeli Telenta, generalnoj vikariji da ne treba tražiti dozvolu od Biskupskog Ordinarijata u Dubrovniku, jer je rad privremeno prihvaćen, dovoljna je samo njegova dozvola, budući se sestre nalaze u njegovoj biskupiji.

Tijekom ovoga vremena drage sestre s nadstojnicom s. M. Bernardom Franović, požrtvovno i neumorno su radile za ovu zapuštenu djecu, na veliko zadovoljstvo uprave, Ministarstva i Družbe.

Djeca su bila iz sljedećih mjesta: Bosanskog Petrovca, Orašca, Ripača, Kulen Vakufa, Klisa, Čustog Brda, Boričevca, Ključa, Bjelaja, Vrtoče, Donjeg Lapca i ostalih mjesta.

Prve sestre: s. M. Bernardom Franović - Imena ostalih sestara koje su radile u domu nisu zapisana.

  Na današnji dan