Otvaranje filijale u Velesu

Ukratko:

Veles (Makedonija): 26. studenoga 1926. – 10. rujna 1939.

Uprava banske bolnice u Velesu, u Makedoniji poslala je 1925. godine pisanu molbu našoj Majci utemeljiteljici u Blato, moleći ju da pošalje barem dvije sestre za službu u njihovoj bolnici, u Velesu. Uvjeti koje su postavili bili su vrlo povoljni za sestre. Majka utemeljiteljica je oklijevala i odgađala odgovor jer nije bilo Katoličke crkve ni svećenika.

Na ponovne molbe i brzojavne pozive od uprave iste bolnice, na savjet prečasnog župnika don Pere Franulovića, a osobito radi ljubavi i brige za spas duša koje umiru bez sv. sakramenta, Marija Propetog Isusa Petković odlučila je poslati sestre u Veles. Željela je da sestre pripreme jadne bolesnike na smrt, poučivši ih bar u savršenom pokajanju. Budući nije bilo svećenika u mjestu, katolici nisu bili dovoljno poučeni u kršćanskom nauku i Katoličkoj vjeri.

Dana, 20. studenog 1926. poslala je naša Majka utemeljiteljica s. M. Terezu Kaštropil s još dvije sestre u bolnicu, u Veles. Uprava bolnice ih je lijepo dočekala i primila. Za nekoliko dana sestre su radile u bolnici, svaka na svom odjeljenju. Poslije su došle još dvije sestre, tako da je u toj bolnici radilo pet sestara, a na opće zadovoljstvo uprave i bijednih bolesnika.

U malaričnom kraju, zbog napornog rada sestre su se razboljele. Maleni broj osoblja nije bio dovoljan za izmjenu na dežurstvima, niti im je imao tko pomoći, stoga bi one umorne nastavljale s radom i dežurstvima. Četiri tako mlade sestre zbog napornog rada umrle su nakon teške i duge bolesti, a bez ikakve potpore ili naknade kada su se razboljele.

Od početka su bili teški uvjeti za sestre. Nedostajala je duhovna pomoć jer tamo svećenik nije mogao doći, samo dva ili tri puta mjesečno. Sestre bi kad su mogle i kad ih je bilo više pošle u Skoplje za sakramente ili u Maticu izmjenično, na dulje vrijeme. Međutim kada se broj sestara smanjio i kada im je polovica plaće uskraćena nisu se mogle izmjenjivati ni za Skoplje, ni kuću Maticu, a od plaće nisu mogle dati svećeniku.

Prve sestre:   s. M. Tereza Kaštropil; s. M. Ladislava Bjeliš; s. M. Dolores Olivari; s. M. Suzana Žanetić i s. M. Petromila Šeparović

Svjedočanstvo: Pravoslavni Srbin o katoličkoj Crkvi i o našim časnim sestrama

Naše uredništvo primilo je ovaj značajan list.

             Ja koji pišem, vojnik sam 14. čete, 28. peš. puka. Moje ime je Milovan Luković. Srbijanac sam rođen iz Užica. Nalazeći se u gradu Velesu u vojničkoj službi zdrav sam odslužio 17 mjeseci, svoj rok, i već sam se spremao u 18. mjesecu da predam svoju spremu i da se veselo vratim kući. Upravo osam dana pred moj odlazak i svršeni rok, uhvati me na moju veliku žalost zapaljenje pluća na lijevoj strani, koje me je iznenada oborilo. Svatko može lako shvatiti tu tešku bolest u kojoj čovjek može lako zaglaviti. Disati nisam mogao, kašljati još manje, bodeži na sve strane, i ne ostaje mi drugo nego da ispustim duh. Moj komandir otpremio me je k lekaru, a vojni lekar odmah u državnu bolnicu. Tu sam našao vrijednog lekara g. Antuna Sašu a uz njega časne sestre, vrijedne i spremne da pomognu bijedniku u nevolji, kao što sam bio ja. Čim su me primile odmah su mi pomogle, tako da sam osjetio na tijelu i duši olakšicu. Nisam se mogao nadati da tuđe srce ima toliko samilosti za jadnog bolesnika. Čuo sam u mom mjestu više puta pričati da u katoličkoj vjeri ima časnih sestara koje ostave dobrovoljno oca, majku, braću, sestre i sve svoje i idu nadaleko njegovati bolesnike za ljubav Božju. Neki bi govorili: Kako one mogu ljubazno dvoriti te bijednike kad vlastitoj majci dosadi njezino rođeno dijete, jer je bolesnik mučen bolovima, pa mu je teško ugoditi i nije nikada zadovoljan. Postane nervozan, donekle i nezahvalan, još se dogodi da ih uza svu njihovu žrtvu izgrdi i dobro izruži. Ali ja sam se nalazio u bolnici kod časnih sestara. U jednoj sobi bilo nas je 12. Sami vojnici, raznih vjera i narodnosti: muslimani, pravoslavni i nekoliko katolika. Između njih ja sam bio najteži bolesnik. Mislio sam više puta da ću umrijeti. Teško mi je bilo pri duši. Umrijeti mlad, tek s 23 godine. Često bih se smutio i počeo plakati. Kad bi to opazile časne sestre počele bi me tješiti i sokoliti lijepim i milim riječima, tako da bi svaka njihova riječ hvatala moje smućeno srce. Odmah bih se osjetio utješen i ohrabren. Pružale su mi njihove knjige: sv. Tereziju od Maloga Isusa, njezin životopis, kojega je ona sama napisala, sličice s. Celine, Bibliju i drugo, sve što me je moglo utješiti i uliti mi nadu da ću ozdraviti. Samo su mi govorile: Vjerujte i Bog će vam pomoći.

           Mnogo su s bolesnicima trpjele a uvijek bi nam vesela lica pokazivale. Bez razlike staleža i vjere svi smo im bili jednaki. Po noći bi obilazile od kreveta do kreveta. Došle bi tiho u bjelini kao anđeo mira; ne bi im se opazilo hodanje, nego samo zvonjenje kad im kucne Hrist od krunice što im visi oko pojasa. U gluho doba noći hodaju po bolnici, te paze na sve, osobito ako je tko slabiji, svaki sat eto ih kod kreveta da ti dadu medicinu ako si budan, a ako spavaš puštaju te na miru kao majka svoje rođeno čedo. Živima daju utjehu, a ima li koji na smrt bolestan, preporuče mu duh Bogu, a već mrtvoga nose u kapelu, kao da su na bojnom polju. Kada ih zapadne dežurstvo na nogama su 40 sati. Svojeg svećenika ovdje nemaju, pa one same prate katoličke mrtve vojnike do hladnog groba, umjesto njegovih jer jadan tu nema svojih, te se mole za pokoj duše njegove.

           Čudom se čudimo kako mogu te djevojke, dobre i nježnog srca, svu tu veliku službu obavljati. Mi smo vojnici međusobno govorili: uistinu je u njih velika vjera kad daje tako dobrih osoba za čovječanstvo. Turci bi govorili: Vjerujem da ih pomaže, kojega zovu Krist. Zato i nose na prsima sliku njegovu.

            Kad imaju sv. liturgiju, isto u noći lagano ustaju, dođu bolesnicima koji su katolici i čuje se šaputanje: »Vojniče, ustani i pripremi se za sv. ispovijed i pričest, nemoj što staviti u usta.« Velika je njihova žrtva za tijelo i dušu jadnog čovječanstva. To je viteško djelo kojeg mogu davati tako dobre i plemenite duše. To su velike i prevelike zasluge. Gdje se budem nalazio svakome ću pripovijedati njihovo veliko srce i majčinu ljubav. Otkuda su časne sestre? Iz Blata na Korčuli, iz lijepe i krasne Dalmacije. Častim ih i dugujem veliku harnost do hladnoga groba, jer su mi one povratile život i pružile mi duši ufanje u Božje ruke. Častim njihovu Crkvu i vjeru, kad rađa tako velike Hristove junakinje. Od Boga im bila plata velika na njihovim zaslugama.

            Sada sam dobro, te ću domalo dana ostaviti ova plemenita srca.

            Poštovani gospodine Uredniče, molim vas metnite ovu moju zahvalu u Katolički tjednik, da im se što bolje odužim!

Veles, 13. X. 1928.

  Na današnji dan