• Slika prva

Završetak devetnice

Završetak devetnice

Posljednjeg dana devetnice, 8. srpnja 2017., na uočnicu blagdana blažene Marije Propetoga, program je započeo procesijom iz kuće Matice do rodne kuće Blaženice.

 

Procesija, koju su predvodili bratimi bratovština Svih svetih i sv. Vincence pod zaštitom Srca Isusova, časne sestre, pjevački zbor, djeca u narodnim nošnjama, svećenici i vjernici prošla je pored rodne kuće bl. Marije Propetog Isusa Petković, a vijenac su nosila djeca iz vrtića Marija Petković obučena u narodne nošnje: Petar Bačić, Matej Žaknić i Vica Protić, koja ga je, uz pomoć župnika, don Željka Kovačevića, položila na spomen ploču. Procesiju je pratilo pjevanje župnog zbora i sviranje Hrvatske glazbene udruge »Sv. Vincenca«. Po dolasku u svetište zbor, bratimi i časne sestre u dva kora ispjevali su psalme Večernje nakon čega je nastavljeno euharistijsko slavlje u dvorištu samostana uz svetište.

Euharistijsko slavlje predvodio je biskup gradišćanski mons. Egidije Živković u koncelebraciji sa don Željkom Kovačevićem, župnikom župe Svih svetih u Blatu koji je propovijedao. Donosimo propovijed u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji bl. Marije Propetoga Isusa!

U prvom čitanju imamo: „Božji blagoslov nema onaj kojemu prema ljudskom, prirodnom pravu pripada, nego onaj kojeg je Bog izabrao. Dakle, Izak, a ne Jišmael, i Jakov, a ne Ezav. Izrael treba shvatiti da je Božje izabranje nezasluženi dar Božji.

U Evanđelju Isus s tri kratke usporedbe naviješta da je nastupilo vrijeme za puninu Božjega blagoslova, da je došao Mesija, koji će izbaviti narod iz ropstva grijeha i uvesti ga ne više u obećanu zemlju, nego obećano nebo. Mesijanski se dani uspoređuju s danima svadbene radosti. Jahve je zaručnik, a Izraelci njegova zaručnica. Isus odgovara farizejima i Ivanovim učenicima da je to vrijeme došlo. On je zaručnik, a njegovi su učenici svatovi, pa zato ne poste sada, ali će postiti kasnije, kad će im se „ugrabiti“ zaručnik. Isus ovdje prvi put najavljuje svoju nasilnu smrt. O tome novom, mesijanskom vremenu koje je nastupilo govori i druga i treća usporedba, kao potvrda ispunjenja Božjih obećanja: Bog po Mesiji stvara sve novo! Stoga Isus nije došao obnoviti židovstvo, nego ga ostvariti: stvoriti kršćanstvo, ustanoviti Crkvu za spasenje svih naroda.

„Neka nam ovogodišnja uočnica u Blatu probudi osjećaj zahvalnosti prema svima kojima dugujemo za sve što imamo i što jesmo. Srce nam je ispunjeno zahvalnošću za primljene darove Božje dobrote i njegovog milosrđa.

Kršćanski život je život vjere i nade u Duhu Svetome koji prebiva u sinovima i kćerima Božjim. Krštenjem smo postali djeca Božja, subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga. Bože, hvala ti što smo kršćani, kao pojedinci i kao narod. Nije to naša zasluga, nego Božji dar i odabir. Neka nas bl. Marija Propetoga Isusa potiče i nadahnjuje da se ne umaramo činiti dobro.

Tragom navještaja Božje riječi koja pokazuje što bismo trebali činiti kao Isusovi učenici u liku blažene Marije propetoga Isusa trebamo biti darežljivi i gostoljubivi, jer smo tako Bogu  slični. Bog po primjeru bl. Marije  obdaruje mirom, radošću i blaženstvom koje samo od njega može doći. Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku. U čaši hladne vode o kojoj Isus govori u  evanđelju, vidimo kako nas to malo košta. Ali onomu tko je žedan, to je najviše što može poželjeti.

Žednomu znači puno, a darovatelju ništa. To je slika svih naših običnih dobrih djela koja možemo činiti. U godini starijih i nemoćnih pitajmo se, što nas košta osmijeh ili lijepa riječ, pokloniti malo vremena prijatelju, susjedu, samcima koji jedva čekaju da im netko dođe da s njima popričaju. To je ništa u usporedbi s izgubljenim vremenom pred televizijom ili u nekoj drugoj dokolici.

Znamo li drugima čestitati, usmeno ili pismeno? Padne li nam napamet telefonirati i obradovati one koji su u tuzi i samoći? Kad nam to uspije, osjetimo u sebi dobro, kako smo nešto dobro učinili, kako smo drugome pomogli. U takvim okolnostima doživjeli smo se više kao ljudi, bliže Bogu i bratu čovjeku. I nama je bilo puno ljepše, osjetili smo ljepotu i draž jer smo nešto dobro učinili.

Ovih dana sam pročitao jednu priču o jednom učitelju Kristovog evanđelja. Imao je školu u kojoj je pripremao učenike za navještaj radosne vijesti te ih slao da idu propovijedati. Kad su nakon godina učenja i razmatranja pošli u svijet, učitelj ih je otpremio da pođu širiti Radosnu vijest. Nakon dvije godine rada vratili su se i izvijestili učitelja što su učinili.

Prvi je rekao: „Ja sam napisao knjigu i prodao je u pet tisuća primjeraka".  „Ti si svijet napunio papirom", komentirao je učitelj.   

Drugi je rekao: „Ja sam održao propovijedi na više od stotinu mjesta". „Ti si ispunio svijet riječima", reče učitelj.

Treći učenik je stidljivo promucao: „Ja nisam ništa osobito učinio. Samo sam jednoj starici svako jutro donosio vodu s obližnjeg izvora. Ona to nije mogla jer je bila stara i nemoćna".

Učitelj je rekao: „Ti si svijet ispunio ljubavlju i najbolje si širio Radosnu vijest Kristovog Evanđelja".

To je poučno i sadržajno, što Isus za nas i od nas želi i što nam je pokazao u liku bl. Marije Propetoga Isusa.

Isus slično govori u evanđelju: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća". Isus ne kaže da treba poslužiti nekoga zato što je po našem ljudskom sudu dobar, pametan, ugledan.   Pomogneš siromahu i Bog ti već sutra vraća. On se ne da darom nadmašiti. Međutim, mi ne činimo dobra zato da bi nam Bog uzvratio. Mi to činimo jer dobro je činiti dobro…. Mi  ne moramo staviti svoju kuću na raspolaganje, ali možemo otvorena srca ustati i ponuditi mjesto u autobusu starijoj osobi, trudnici, invalidu, možemo biti ljubazni na ulici, trgovini, školi, gdje se s ljudima susrećemo i radimo. Možemo činiti tisuću sitnih usluga te pri tomu biti ljubazni i obazrivi. Pa i kad nam se čini da se radi o sitnicama, one mogu biti iskreni i nesebični izrazi ljubavi. A to je onda veliko.

Upravo bl. Marija Propetoga Isusa bila je u solidarnosti i zauzetosti za siromašne, bila je ono što je prepoznao tadašnji dubrovački biskup Josip Marčelić i poticao ju na aktivno djelovanje i osnivanje družbe, iako je ona osjećala više sklonost prema kontemplaciji i htjela se povući u takav oblik samostanskog života.

Premda u stara vremena nije bilo željeznice ni dobrih puteva, ljudi su ipak putovali, osobito na hodočašća u Jeruzalem, Rim, na grob apostola Jakova u Santiago de Compostellu u Španjolsku ili druga svetišta diljem svijeta na kojima su se osjećali ugodno, kao i mi u Blatu. Na tim putovanjima koji su trajali danima, hodočasnici su bili upućeni na dobrotu ljudi koji su ih ugošćavali. Gostoprimstvo je stoga bilo izuzetno važno, da čovjek u jurnjavi i trci velegradovima, podzemnim željeznicama, osjeti veliku prisutnost  Boga po bratu čovjeku. Važno je osjetiti da je čovjek pokraj tebe i osjetiti situaciju u kojoj se može pokazati čovjekom: pozdravom, osmijehom, lijepom riječi i na taj način pokazati da smo ljudi, da nam je stalo do bližnjega«.

Euharistijsko slavlje pjesmom je uzveličao Župni zbor Svih svetih pod vodstvom s. M. Juliane Beretić. Kao i prethodnih dana euharistijsko slavlje završilo je procesijom u svetište, zaključnom molitvom i blagoslovom s relikvijarom blaženice. Nakon toga vjernici su imali mogućnost častiti njezine relikvije.

                                               s. M. Jasminka Gašparović 

 

 

© 2017 DKM
Izrada web stranica: Dedal komunikacije