• Slika prva

Bog ne spava

Bog ne spava

Petog dana devetnice u svetištu blažene Marije Petković u Blatu na Korčuli euharistijsko slavlje predvodio je don Josip Lebo, župnik župe sv. Mihovila u Vignju u koncelebraciji s don Željkom Kovačevićem, župnikom župe Svih svetih u Blatu. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je župni zbor iz Vignja.

 

U svojoj propovijedi don Josip je rekao: Svi se nečega bojimo. Još od onog trenutka kad se Adam skrio od Boga, strah je sastavni dio ljudskog postojanja koji je, kad nije pretjeran, pozitivan, jer nam pomaže izbjeći neugodne i opasne situacije i preživjeti u ovom našem nerijetko okrutnom svijetu. Isus zna da je strah općenita pojava i da je kao takav normalan i poželjan. I njega samog će pred mukom i smrću biti strah.

Apostoli su se vezali za Isusa i uz njega su u svim događajima. On je za njih Bog i božja moć. I slikom barke na uzburkanom moru opisan je odnos apostola i svih ljudi prema Bogu u vrijeme nedaća. Apostoli se skoro utapaju, a Isus 'spava'. U strahu ga bude i uplašeni vape. 'Gospodine, spasi, pogibosmo!' a Isus im mirno odgovara: 'Što ste plašljivi, malovjerni?' Tada usta i zaprijeti vjetrovima i moru i nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali:'Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?'

Apostolima je neshvatljivo da on spava, ne čuje i ne vidi što se događa. Kroz riječi: 'Spasi, Gospodine, pogibosmo!' je rečeno sve. To je vječno pitanje čovjeka, osobito u vrijeme nedaća, nevolja i zala. Čovjek se pita pa gdje je Bog kad dopušta da se 'ovo' događa. Osobito kada se događaju zla nevinima. Tada nam se čini kao da Boga 'nema' jer drukčije, po našem mišljenju, ne bi mogao ostati indiferentan i ne reagirati.

Sličan događaj se nalazi u Autobiografiji blažene Marije kad se spremala poći iz Babine, gdje je kao učiteljica i odgojiteljica u vjeri poučavala siromašnu zapuštenu djecu svojih težaka. Trebala je lađom prijeći iz Babine do Prigradice i dalje do Blata kako bi se pripravila za osnutak nove Družbe. Oluja je bila tako jaka da su se i mornari preplašili kao i vlasnik barke te nije smio dopustiti da se upute u tako uzburkano more. Na Marijinu molbu i njezino povjerenje da će ih Bog čuvati i pomoći im, pristali su uputiti se u takvo more. Svi su sa strahom gledali u crno nebo i na crno uzburkano more. Kad su se otisnuli na pučinu, Marija se s velikom vjerom i pouzdanjem ustane, okrene se  bijesnom moru, podigne ruke i reče tiho: U Ime Isusovo umiri se!' I načini znak svetog križa. U isti čas postane more mirno kao ulje, a lađa je nečujno tiho klizila, kao da je letjela. I tako su sretno, zahvaljujući Bogu, došli u Prigradicu.

Blaženica je imala potpuno povjerenje u Boga. Nije se bojala kad je uz Boga. Svoje je vapaje upućivala Presvetom Srcu Isusovu i  u njemu nalazila dovoljno snage i utjehe. Nije se dala ni smesti niti odgovoriti od namjera koje je razumjela da to Bog od nje traži. Ni bure ni oluje, niti bolesti na smrt u koje je često upadala, mnoge nepovoljne situacije, pa često i obitelj nisu je smeli da učini velike stvari u ime Boga za siromašne i potrebne.

Kad nam se događa zlo, tada dolaze u pitanje sva povjerenja, pa i samo vjerovanje. Tako je bilo uvijek. Isto pitanje se postavilo prvim kršćanima koji su vođeni na stratišta i proganjani. Pitali su se zašto to Bog dopušta, zašto 'spava' dok oni ginu. Zato Matej i donosi ovaj događaj na moru kad Isus 'spava' dok su apostoli u panici. Evanđeoska pouka je ova: ni vjernici u Boga nisu oslobođeni straha, nisu oslobođeni problema svijeta, nisu oslobođeni zala. Oni su u svijetu i snalaze ih sve poteškoće svijeta. Možda bi netko mogao vjerovati, ako vjeruje da će 'preskočiti' teškoće svijeta, no to nije istina. Svi smo mi u svijetu i živimo, moramo živjeti teškoće svijeta.

Još više, onaj koji je sljedbenik Božji još će bolnije doživljavati sva zla svijeta. Zahvatit će ga sva bol svijeta, križ će svijeta pasti na njegova leđa. To je izrečeno kroz osobu Isusa koji je apsolutni pravednik, a ipak se na njega sručilo zlo i osuda. Isus nije dokinuo nedaće i nevolje ovoga svijeta. Potrebno je u vjeri i bez straha stati pred sva zbivanja. I kada se čini da je Bog odsutan, ipak, On je prisutan. Baš je to svjedočanstvo onih koji su proživjeli sva zla i ostali vjerni. To je jasno iz života i svjedočenja naše Blaženice.

Svi su Božji i Isusovi znakovi među nama, ali ipak doživljavamo u nekim časovima kao da Bog 'spava' ili je odsutan kada dopušta patnje koje se događaju. U nevoljama i patnjama mnogi su se poljuljali u svojoj vjeri, a opet, s druge strane, neki su Boga otkrili baš u patnjama. Kada su doživjeli da su ostavljeni od svih, osjetili su u sebi živoga Boga koji ih nikada ne napušta, koji u njima diše  i daje im hrabrosti da nadvladaju sve nedaće. Nemirno 'more' testira našu vjeru u Boga. Svi oni koji su mu baš u teškim časovima ostali vjerni doživjeli su svoje preporođenje i novi život. Njihova vjera je bila jača od zla i ona ih nije izdala.

Poznato je da ljudi s vjerom snažnije nadvladavaju sve nedaće u koje može život upasti. Kroz vjeru, nadu i ljubav čovjek se suprotstavlja grubostima života. Ovo su božanske kreposti koje skoro nadilaze naše shvaćanje, ali nam daju i osmišljen i snažniji život. Zato su nemirna vremena često opasnost da čovjek potraži 'utjehu' na pogrešnom mjestu. Bog ne spava, ali lažno ne tješi. On ne čini čudesa da se poteškoće preskoče. On ne uklanja poteškoće, nego daje snagu da se čovjek suprotstavi zlu i poteškoćama. I Isus je bez straha prihvatio na sebe sva zla svijeta da bi čovjeku vratio povjerenje u samoga sebe i vjeru u Boga.

Euharistijsko slavlje zaključeno je procesijom kroz vrata milosrđa i zaključnim blagoslovom s relikvijama blaženice, nakon čega je uslijedilo osobno štovanje relikvija.

Po završetku euharistijskog slavlja u dvorištu samostana župni zbor iz Vignja izveo je prigodni duhovni koncert.

                                                  s.M. Jasminka Gašparović 

 

 

© 2017 DKM
Izrada web stranica: Dedal komunikacije